Abdulah Kovačević (Vražići kod Čelića, 3. maj 1954 – Žunovo brdo kod Vražića, novembar 1991) bio je bosanskohercegovački ekonomist, publicist, pjesnik i politički aktivist, predsjednik Muslimanske bošnjačke organizacije (MBO) za područje sjeveroistočne Bosne. Smatra se prvim bošnjačkim šehidom u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini uoči agresije na BiH.
Bio je magistar ekonomskih nauka, autor brojnih stručnih radova i javističkih tekstova, te istaknuti društveni djelatnik koji je uoči rata otvoreno upozoravao na prijeteće nasilje nad Bošnjacima i Bosnom i Hercegovinom.
Rođen je 3. maja 1954. godine u Vražićima kod Čelića, u porodici Avde i Aiše Kovačević. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a srednju školu u Brčkom. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Subotici. Postdiplomski studij završio je u Ljubljani, stekavši zvanje magistra ekonomskih nauka.
Na Univerzitetu u Beogradu radio je na pripremi doktorske disertacije, gdje je, prema svjedočenjima savremenika, došao u sukob s dijelom akademske sredine zbog insistiranja na nacionalnom imenu Bošnjak i na političkoj ravnopravnosti bošnjačkog naroda.
Profesionalno je bio zaposlen u Termoelektrani Ugljevik, a živio je u Bijeljini.
Abdulah Kovačević objavio je oko pedeset naučnih i stručnih radova iz oblasti ekonomije. Pored stručnog rada, bio je aktivan i kao publicist. U više novina i časopisa objavljivao je tekstove u kojima je analizirao društveno-političku situaciju u Jugoslaviji krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, upozoravajući na rastući nacionalizam i opasnost od nasilja.
Autor je elaborata o društvenoj i ekonomskoj opravdanosti formiranja općine Čelić, odnosno izdvajanja bošnjačko-hrvatskih područja iz tadašnje općine Lopare. Referendum proveden početkom 1992. godine potvrdio je tu inicijativu, a općina Čelić danas postoji u sastavu Federacije Bosne i Hercegovine.
Za života je objavio zbirku poezije Zlatne kiše, u kojoj se prepliću rodoljublje, egzistencijalna tematika i naglašena zabrinutost za sudbinu Bosne i bošnjačkog naroda. Posthumno je objavljena zbirka Bosnoljublje, u kojoj su sačuvani brojni stihovi izrazite slutnje i historijskog nemira.
Na njegovom nišanu u Vražićima uklesani su stihovi:
„U svakoj nepravdi i zlu vidim od svog tijela gomilu kostiju i ispijene oči.“
Uoči rata istupio je iz Saveza komunista Jugoslavije i politički se angažirao u Muslimanskoj bošnjačkoj organizaciji (MBO), čiji je postao predsjednik za područje Bijeljine i šire regije sjeveroistočne Bosne.
Javno je upozoravao na opasnost od organiziranog nasilja nad Bošnjacima i na razaranje Bosne i Hercegovine. Njegovi tekstovi i javni istupi svrstali su ga među prepoznatljive bošnjačke intelektualce koji su, još prije izbijanja otvorenog rata, ukazivali na razmjere prijeteće katastrofe.
Abdulaha Kovačevića 29. novembra 1991. godine oteli su rezervisti Jugoslavenske narodne armije. Potraga policije iz Lopara, Tuzle i Sarajeva nije dala rezultate. Njegov nestanak izazvao je proteste u Vražićima, Čeliću i ispred zgrade Općine Lopare.
Njegovo unakaženo tijelo pronađeno je 6. januara 1992. godine na nepristupačnom brdu Žunovo, nedaleko od rodnog mjesta. Porodica je odbacila zvaničnu verziju o samoubistvu, navodeći da su na tijelu bili vidljivi tragovi mučenja. Prema svjedočenjima članova porodice, tijelo je najvjerovatnije bačeno iz helikoptera.
Ukopan je 15. januara 1992. godine u Vražićima kod Čelića.
Abdulah Kovačević u kolektivnom pamćenju bošnjačkog naroda sjeveroistočne Bosne ostao je zapamćen kao prvi šehid tog područja i kao simbol stradanja bošnjačke inteligencije uoči agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Njegova sudbina neraskidivo je vezana za sudbinu Bosne i Hercegovine i naroda kojem je pripadao. Pored političkog i društvenog angažmana, iza sebe je ostavio vrijedan naučni i književni opus, u kojem su zabilježene njegove analize, ali i duboko lično svjedočanstvo o vremenu u kojem je živio.
