U Bosni je, kao tipičnoj osmanskoj provinciji, zavedeno klasično tursko agrarno uređenje, poznato kao timarski sistem, koji je počivao na feudalnim posjedima čije je uživanje vezano za vršenje vojne službe, bez prava nasljeđivanja. Timarski sistem uvjetovan je potrebom da se velika carska vojska izdržava i održava na osnovama srednjovjekovne, u osnovi naturalne privrede. Sve agrarne i finansijske ustanove u tom sistemu bile su u službi vojnih potreba države i njene administracije.
Osnovni cilj uvođenja timarskog sistema bio je da se uspostavi potpuna državna kontrola nad obradivom zemljom i šumskim površinama. Osmanska država je svu obradivu seosku zemlju proglasila mirijom, carskom zemljom, odnosno državnim vlasništvom. Izuzetak od toga bili su samo mulkovi, kao privatno vlasništvo, i vakufi, odnosno vakufska dobra.
U timarskom sistemu postojale su dvije kategorije posjeda. Jedna vrsta feudalnih posjeda (timari) bili su isključivo u funkciji vojnih potreba države i dodijeljivani su pojedincima za vršenje vojničke službe. S druge strane, zijamet i has bili su posjedi koji su dodjeljivani onima koji su vršili administrativne i državne funkcije. Zijameti su dodjeljivani sandžak-bezima, zapovjednicima spahijske konjice i drugim državnim službenicima, koji su u pravilu nosili titulu bega. Hasovi su dodjeljivani na uživanje najvišim državnim činovnicima, beglerbezima i upravnicima većih sandžaka. Prihode sa svih ovih posjeda ubirali su njihovi zaimi (uživaoci), a postojali su i carski hasovi, čiji su prihodi pripadali isključivo sultanu, odnosno državi.
Suština timarskog sistema bila je u tome što država spahiji nije davala samo zemlju nego ovlaštenje da od seljaka prikuplja utvrđeni iznos državnih prihoda sa zemlje koja mu je u tu svrhu dodijeljena. Pored ubiranja prihoda, spahija se starao o provođenju državnih agrarnih zakona. S obzirom na ovlaštenja, spahija je bio u položaju „državnog činovnika“, a bio je odgovoran za red u selu. Bio je ovlašten da uhapsi prekršitelja, ali mu nije mogao suditi. Određivanje kazne bilo je isključivo u nadležnosti lokalnog kadije, a kaznu je izvršavao sandžak-beg i njegovi organi. Polovina novca prikupljenog od kazni pripadala je spahiji, a polovina sandžak-begu.
Svaki uživalac timara (timarlija) bio je obavezan da lično vrši vojnu službu i da opremi i pošalje jedan broj vojnika, u ovisnosti od visine dohotka koje mu je posjed donosio. Posjed je mogao uživati sve dok je ispunjavao vojnu obavezu i dok nije izvršio neko krivično djelo.
U timarskom sistemu seljak koji je obrađivao zemlju imao je status nasljednog zakupca, što znači da je pravo korištenja i ubiranja plodova sa zemlje moglo biti prenošeno sa oca na sina, ali ne i na treće lice. Svi osmanski porezi koje su seljaci plaćali bili su podijeljeni u dvije grupe: dadžbine propisane šerijatom i one koje je propisivala država. Odrasli kršćani plaćali su šerijatski porez koji ih je oslobađao vojnih dužnosti. Bilo je više poreza koje je propisivala država: spahiji se plaćao desetak (najčešće jedna osmina prihoda sa zemlje), a postojali su porezi na stoku, razne trgovačke takse i sl.
Specifično za Bosnu tog vremena bilo je to što je Osmanska država timarske feudalne posjede dodjeljivala staroj bosanskoj vlasteli, koja nije odmah morala prihavatiti islam, ali su ih Osmanlije prihvatile kao ljude od svog povjerenja. Odatle se u prvo vrijeme osmanske vladavine u Bosni susreće srazmjerno veliki broj spahija-kršćana. Zabilježena su imena Radoja Masnovića, koji je imao timar u nahiji Neretva, Radoje Stančić, spahija iz nahije Visoko, Đuro Kapić, posjednik timara u nahiji Olovo i dr. Broj kršćana spahija se smanjivao, bilo zbog toga što su im sinovi prihvatali islam, ili čak i oni sami, računajući da će kao muslimani moći uvećati svoj timar. U dokumentima neposredno poslije osvajanja Bosne spominju se zaimi (spahije): Sinan-beg, sin Dragalja, Ali-beg i Smail-beg, sinovi kneza Ivana i dr.
Kako je Bosna sve vrijeme osmanske uprave bila najisturenija pokrajina Carstva prema zapadu, postepeno je dobijala određene specifičnosti u odnosu na ostale dijelove osmanske države. Tako je Bosni već početkom 16. st. ozakonjena praksa da se timari i zijameti dodjeljuju isključivo domaćim ljudima, čime je ojačan i učvršćen položaj domaćeg bošnjačkog feudalnog sloja.
