Ahmed Muradbegović je rođen u Gradačcu 3. marta 1898, godine, Otac Hilmi-beg – po ženskoj liniji potječe iz poznate porodice Gradaščevića, a po muškoj od tuzlanskog Ahmed kapetana Muradbegovića; majka Alema, rođ, Ibreljić, iz sela Mionice kraj Gradačca, Prema porodičnom predanju Muradbegovići su iz Budima doselili u tuzlansku nahiju, u vrijeme turskog napuštanja Ugarske, Nakon završene osnovne škole u rodnom mjestu 1910, pohađao je tri razreda gimnazije u Tuzli (1911/12-1913/14), do njena zatvaranja 1914. Iz Tuzle je prešao na sarajevsku Veliku gimnaziju, koju također zatvaraju, a njega isključuju zbog dovođenja u vezu sa akcijama za oslobođenje od Austro-Ugarske.

Nakon isključenja – IV i V razred pohađao je u Bihaću (1914/15-1915/16), VI u sarajevskoj gimnaziji (1916/17), da bí 1917, bio mobiliziran u austrougarsku vojsku i u njoj služio da kraja rata, Ispit zrelosti položio je u sarajevskoj gimnaziji 1919, godine, Iste godine je upisao studij prava, nakon dva semestra prešao na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je diplomirao na ispitnoj grupi za nacionalnu historiju (1930), opću historiju (1931) i historiju “južnoslavenske književnosti”, latinski i njemački jezik (1930). 21. aprila 1934. položio je profesorski ispit. Naporedo je završio Glumačku školu u Zagrebu (1920-1922), u kojoj je slušao predavanja poznatih reditelja J. E. Ozarovskog, B, Gavelle, M. Ogrizovića, M, Begovića, V, Nazora, L, Mansjetove i sveučilišnih profesora S. Ivšića i A. Scheidera.

Bio je član drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (1921-1926), pomoćni reditelj dra Branka Gavelle (1923-1924), nastavnik scenskog jezika i dramske književnosti (1926-1931). Nakon ukidanja Glumačke škole, u narednoj deceniji radi kao profesor hrvatskog jezika, povijesti i zemijopisa. 1931. postavijen je za suplenta Prve realne gimnazije u Zagrebu te, potom, premješten na mjesto suplenta realne gimnazije u Karlovcu i dodijeljen na rad Prvoj realnoj gimnaziji u Zagrebu (1933). 25. 10. 1934. položio je državni stručni ispit, propisan za pripravnike državnih centralnih kazališta. Iste godine je postavljen za profesora realne gimnazije u Karlovcu. Od 1935. do 1941. službovao je u Zagrebu kao profesor Prve i Pete realne gimnazije.

U razdoblju između dva svjetska rata bio je kandidat za upravnika Splitskog i Sarajevskog kazališta. Kandidature nisu uspjele zbog Muradbegovićeva odbijanja da se uključi u članstvo ondašnjih političkih stranaka. 4. 6. 1941. imenovan je za intendanta (upravnika) Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu, gdje je ostao do aprila 1945. godine. 10. 7. 1941. oženio se Nedimom Butorac, rođ. Nedom (3. 6. 1913 u Petrinji), činovnicom Ministarstva šuma i ruda u Zagrebu, kćerkom Ivana i Ivane Butorac, rođ. Miholjević, i s njom imao troje djece: Alemu, Elmu i Melihu. Od 19. 4. 1945. do 21. 3. 1946. nalazi se na izdržavanju zatvorske kazne u Sarajevu i Zenici zbog angažiranja u radu Hrvatskog državnog kazališta u Sarajevu. ž

Nakon oslobođenja radio je kao korespondent u Sreskom zadružnom savezu u Gradačcu (1. 7. 1946 – 30. 5. 1947). 1. 6. 1947. premješten je za korespondenta u Gradskom narodnom preduzeću za snabdijevanje u Tuzli, sa zadatkom da, uz saradnju sa kasnijim upravnikom Narodnog pozorišta u Tuzli R. Zoranovicem, osnuje dramsku sekciju “Mitar Trifunović Učo”, koja će kasnije prerasti u samostalnu profesionalnu pozorišnu ustanovu (30. 3. 1949). Nakon sudjelovanja u osnivanju Tuzlanskog pozorišta, honorarno je angažiran u njegovu radu od 2. 2. 1949. Poslije povratka gražanskih prava službuje u ovom pozorištu od 1. 1. 1950. do 31. 8. 1954 (kao reditelj od 1. 1.1950. do 1. 4. 1952, a potom i kao umjetnički rukovodilac od 1. 4. 1952. do 31. 8. 1954).

Uz ove poslove sudjeluje u osnivanju časopisa Pozoriste (1953) i angažira se na ostvarivanju avangardističkog narodnog teatra. Od 1. 9. 1954. do 31. 8. 1957 zaposlen je kao reditelj i umjetnički rukovodilac u Narodnom kazalištu u Dubrovniku. Uključuje se u akciju pokretanja i osnivanja Dubrovačkih ljetnih igara. Potom radi kao direktor drame u Banjoj Luci. 19. 8. 1957. primljen je za reditelja, u stalnom radhom odnosu od 1. 9. 1957. do 28. 11. 1959). U penziji je od 1960, nakon čega prelazi u Dubrovnik i u njemu ostaje do smrti 15. 3. 1972. U ovom gradu je i sahranjen na groblju Boninovo.

Djela:

Haremska lirika, Tisak Hrvatskog štamparskog zavoda D, D., Zagreb 1921,

Nojemova lađa, novele, Predgovor napisao Slavko Batušić, Naklada “Vijenca”, Zagreb 1924,

Haremske novele. Redovno izdanje Matice hrvatske za g. 1922, Zagreb 1924,

Unesite mrtvaca, Drama iz muslimanskog života u tri čina, Islamska dionička štamparija, Sarajevo 1928,

Malka, Drama u tri čina, Pretiskano iz “Novog Behara”. Zagreb 1934,

Na Božijem putu. Drama u tri čina, Preštampano iz “Letopisa Matice srpske”, štamparija Jovanović i Bogdanov, Novi Sad 1936,

U vezirovim odajama, novele. Predgovor napisao Rudolf Zaplata. Državna tiskara, Sarajevo 1941,

Omer-paša Latas u Bosni 1850-1852. Historijska studija. Mala knjižnica Matice Hrvatske (sv. 42), Zagreb 1944. i druga.