Ali-paša Rizvanbegović Stočević bio je jedna od najistaknutijih i najkontroverznijih ličnosti osmanske ere u Bosni i Hercegovini, posebno u kontekstu Hercegovine. Rođen u Stocu, u uglednoj porodici Rizvanbegovića, postepeno je gradio svoj utjecaj najprije kao stolački kapetan, a potom kao prvi i jedini vezir samostalnog Hercegovačkog ejaleta.
Upravu nad Stolačkom kapetanijom preuzeo je 1813. godine, nakon sukoba sa rođenom braćom oko nasljedstva. Njegov politički uspon ubrzan je tokom bosanskog pokreta za autonomiju 1831–1832. godine, kada se, za razliku od Husein-kapetana Gradaščevića koji je predvodio pokret, odlučno stavio na stranu sultana Mahmuda II. Sa saradnicima poput Smail-age Čengića aktivno je sudjelovao u gušenju pobune, čime je stekao povjerenje Porte.
Za nagradu, sultan ga 1833. godine imenuje vezirom novoformiranog Hercegovačkog pašaluka, koji je izdvojen iz sastava Bosanskog ejaleta. Time postaje najmoćniji čovjek Hercegovine, s gotovo neograničenim ovlastima koje je koristio za provođenje brojnih reformi i modernizaciju. Sjedište uprave premješta u Mostar, ali ostaje vjerno povezan sa rodnim Stolcem i njegovim ljudima, koje uključuje u državne poslove.
Njegova vladavina, koja je trajala gotovo dvije decenije, bila je obilježena infrastrukturnim, ekonomskim i agrarnim napretkom. Inicirao je izgradnju puteva, tvrđava i raznih objekata, melioraciju plodnih polja, uvođenje novih kultura i unapređenje poljoprivredne proizvodnje. Na imanju u Veljacima kod Ljubuškog počeo je uzgajati rižu, koja se ubrzo počela izvoziti, potiskujući konkurenciju iz Italije. Uveo je i sadnju maslina, vinove loze, jasmina i duda, čime je osnažio lokalnu privredu.
Posebnu pažnju posvećivao je šumarstvu, pa je lično nadgledao pošumljavanje i zabranjivao neplanske sječe. U Blagaju je 1848. otvorio pilanu, što je dodatno doprinijelo privrednom razvoju regije. Bio je naklonjen i kulturnom životu, uvakufivši vrijednu književnu zbirku, te održavao skladne odnose sa svim vjerskim zajednicama.
Ipak, njegova vladavina nije bila bez kontroverzi. Optužbe za nepotizam, posebno u vezi sa sinovima poput Hafiz-paše, narušile su ugled u očima nekih savremenika. Iako je nominalno ostao odan Porti, potajno je podržavao otpor protiv reformi koje je provodio Omer-paša Latas, a historičari poput Ivana Franje Jukića i austrijskog konzula Atanackovića bilježe njegove kontakte sa nezadovoljnim bošnjačkim prvacima.
Zbog ovakvih poteza postaje politički sumnjiv, te ga Latas 1851. godine hapsi u Mostaru i šalje prema Banjoj Luci. Putovanje je bilo ponižavajuće i bolno, vozili su ga naopako posjeđenog na mazgi, dok je narod plakao na Starom mostu u Mostaru. Prema svjedočenjima savremenika, stradao je kod Dobrinje pod sumnjivim okolnostima. Službena verzija kaže da je slučajno pogođen, dok mnogi vjeruju da je ubijen po Latasovoj naredbi, iz straha da bi u Carigradu mogao ponovno steći politički utjecaj.
Sahranjen je uz Ferhadiju džamiju u Banjoj Luci, gdje je podignuto turbe koje je uništeno početkom rata 1992. godine. Njegova smrt izazvala je opću reakciju, Porta je naredila istragu, a čak su i njegovi politički protivnici priznali da je takav kraj bio nedostojan jednog državnika.
Ali-paša Rizvanbegović Stočević ostaje upamćen kao složena historijska ličnost, vizionar i graditelj u očima Hercegovine, a u Bosni često označen kao protivnik narodne borbe za autonomiju. Njegov naslijeđeni doprinos razvoju Hercegovine i danas je vidljiv i živo prisutan u kolektivnom pamćenju.
Adis Holjan
