Alija Izetbegović rođen je 8. augusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu, u uglednoj begovskoj porodici. Kada je imao tri godine, njegova porodica se preselila u Sarajevo, gdje je otac Mustafa, koji je bio trgovac, sa devet članova porodice započeo novi život. Mustafa Izetbegović je imao dvoje djece iz prvog braka, a s Alijinom majkom Hibom Džabijom imao je još petoro djece, među kojima je Alija bio peti po redu.

U Sarajevu je Alija pohađao Prvu realnu mušku gimnaziju, gdje je već kao mladić počeo razmišljati o pitanjima socijalne pravde i vjere u Boga. Tokom školovanja pročitao je mnoge književne i filozofske spise koji su mu značajno oblikovali pogled na svijet i doprinijeli sazrijevanju. Alija Izetbegović volio je da čita širok spektar literature, što je odražavalo njegove brojne interese i intelektualnu radoznalost. Među njegovim omiljenim temama bile su filozofija, religija, politika, historija, nauka i kultura. Posebno se zanimao za djela koja su obrađivala islam i stanje muslimanskih naroda, ali i za filozofske i političke tekstove iz različitih tradicija. Među najvažnijim djelima koja je čitao bili su romani Fjodora Dostojevskog, filozofska djela Oswalda Spenglera, Henrija Bergsona i Immanuela Kanta. Nakon što je prošao kroz fazu mladalačkih dilema i lutanja, vratio se dubokoj vjeri koju je kasnije čvrsto održavao – vjeri jačoj nego što je bila vjera iz njegove porodične tradicije.

Alija Izetbegović je završio Prvu mušku gimnaziju u Sarajevu 1943. godine, dok je grad bio pod ustaškom okupacijom. Tokom 1944. godine skrivao se kako bi izbjegao mobilizaciju u ustaške vojne snage. U tom periodu upoznao je svoju buduću suprugu Halidu Repovac, čija su dva brata poginula kao antifašisti. Tokom rata bavio se humanitarnim radom kroz pokret „Mladi muslimani“, koji je povezivao islam, antifašizam i antikomunizam.

Nakon rata, komunističke vlasti su pokret vidjele kao prijetnju i već 1946. godine uhapsile su ga dok je služio vojni rok, pa je osuđen na tri godine zatvora. Po izlasku iz zatvora 1949. godine, upisao je agronomiju, a istovremeno je radio na gradilištima, uglavnom u Crnoj Gori, gdje je upravljao izgradnjom hidroelektrane „Perućica“. Kasnije je napustio agronomiju i upisao Pravni fakultet, koji je završio 1956. godine. Tokom tog perioda osnovao je porodicu i imao troje djece (dvije kćerke i sina). Kćerke su Lejla Akšamija i Sabina Berberović, dok je sin Bakir Izetbegović. Lejla Akšamija je matematičarka i bivša profesorica, dok je Sabina Berberović radila kao prevodilac i bila angažirana u političkim aktivnostima svog oca. Bakir Izetbegović je istaknuti političar, bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA). Alijina porodica s njim je prolazila kroz sva životna iskušenja, o čemu se često govori kada se opisuje njegov lik i djelo.

Alija Izetbegović je, iako je završio Pravni fakultet i položio pravosudni ispit 1962. godine, nastavio da radi u građevinskom sektoru, ali se nije bavio advokaturom. Njegova interesovanja su bila vrlo raznolika – pratio je svemirske programe, političke događaje, razvoj nauke i tehnologije, učio strane jezike, a volio je i šah. Ipak, najviše pažnje posvećivao je islamu i položaju muslimanskih naroda. Pod pseudonimom L.S.B., napravljenim od početnih slova imena njegove djece, pisao je članke o toj temi, koji su kasnije objavljeni pod naslovom “Problemi islamskog preporoda”.

Godine 1969. sastavio je nacrt “Islamske deklaracije”, a 1970. je tekst dovršio i objavio. Taj rad se odnosio na muslimanski svijet od Maroka do Indonezije i izazvao je pažnju tek tokom suđenja u tzv. “Sarajevskom procesu” 1983. godine, kada je Izetbegović i još dvanaest muslimanskih intelektualaca osuđen zbog optužbi za islamski fundamentalizam i udruživanje radi rušenja ustavnog poretka, iako nije bilo konkretnih dokaza.

Njegova druga značajna knjiga, “Islam između Istoka i Zapada”, djelimično je napisana prije njegovog prvog zatvora 1946. godine. Rukopis je sačuvala njegova sestra, a kasnije je na njemu radio. Dio tog rukopisa objavio je 1971. godine u beogradskom časopisu “Kultura”, koji je tada bio privremeno zabranjen zbog teksta o marksizmu. Ovu knjigu je kasnije poslao prijatelju u Kanadu.

U martu 1983. godine, nakon što je rukopis poslan, Izetbegović je uhapšen, a u augustu iste godine osuđen na 14 godina zatvora u okviru montiranog suđenja. Osuđeno je i 12 drugih muslimanskih intelektualaca pod optužbama za udruživanje radi rušenja ustavnog poretka i zbog verbalnog delikta, iako su se mnogi od njih međusobno i ne poznavali.

Knjiga “Islam između Istoka i Zapada” objavljena je na engleskom jeziku u Americi 1984. godine, a na bosanskom u Beogradu 1988., dok je Izetbegović bio u zatvoru. Knjiga je prevedena na devet jezika i bavi se položajem islama u savremenom svijetu, ali i širim pitanjima vezanim za ljudsko stanje. Iako je na sudu protiv Izetbegovića korišten tekst “Islamske deklaracije”, on je smatrao da je zapravo knjiga “Islam između Istoka i Zapada” razlog njegovog hapšenja. Nakon procesa, i “Islamska deklaracija” je prevedena na više jezika.

Tokom boravka u zatvoru, Izetbegović je pisao razne bilješke o životu, vjeri, politici, nauci i drugim temama. Te bilješke nazvao je „sveščicama“ i kasnije ih je uredio i objavio pod naslovom “Moj bijeg u slobodu”.

U zatvoru je pokušavao da smanji kaznu tako što je pisao apelacije vrhovnim sudovima u BiH i Jugoslaviji, ukazujući na nezakonitosti procesa. Kazna mu je na kraju smanjena sa 14 na 9 godina, a pošto je ukinuta odredba o „verbalnom deliktu“, on je odležao pet godina i osam mjeseci, pušten je na slobodu 25. novembra 1988.

Dve godine kasnije, u maju 1990., osnovao je sa grupom istomišljenika Stranku demokratske akcije (SDA), čiji je cilj bio afirmacija slobode, demokratije, ljudskih prava, tržišne ekonomije i socijalne države. Na osnivačkoj skupštini postao je predsjednik stranke, a programska deklaracija naglašavala je odbranu državnosti Bosne i Hercegovine i identiteta Bošnjaka.

Na prvim višestranačkim izborima u novembru 1990., SDA je ostvarila značajnu pobjedu, osvojivši 86 od 240 mjesta u skupštini, a tri člana Predsjedništva su bili kandidati SDA. Izetbegović je izabran za predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine u vremenu ozbiljne ekonomske i političke krize u Jugoslaviji. Tokom 1991.  godine učestvovao je u pregovorima sa ostalim republikama kako bi se spriječio rat i sačuvao jedinstven okvir Jugoslavije, ali prijedlozi za reformu federacije nisu dobili podršku.

Dvadeset šestog juna 1991., nakon što su Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost, izbio je kratki rat u Sloveniji, što je označilo početak raspada Jugoslavije i agresije Jugoslovenske narodne armije (JNA) na republike koje su proglašavale nezavisnost. Izetbegović je smatrao da Bosna i Hercegovina neće ostati u Jugoslaviji ako Slovenija i Hrvatska odu, jer bi tada Jugoslavija postala Velika Srbija. Javno se suprotstavio mobilizaciji bosanskih mladića za rat protiv Hrvatske, a kasnije je Predsjedništvo donijelo odluku o tome. Imao je podršku većine intelektualaca građanskog usmjerenja u Bosni i Hercegovini. Također je uspio, u granicama svojih ovlaštenja, spriječiti potpuno oduzimanje oružja Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine koje je JNA provodila kako bi oslabila odbrambene kapacitete republike.

Kako se JNA povlačila iz Slovenije i dijelova Hrvatske, sve više snaga i naoružanja prebacivala je u Bosnu i Hercegovinu. Izetbegović je aktivno sudjelovao u pregovorima i diplomatskim nastojanjima da se spriječi rat i sačuva mir, kao i da se zaštite zakonite institucije Bosne i Hercegovine.

S obzirom na to da se JNA sve više pretvarala u srpsku vojsku i ugrožavala institucije bosanske odbrane, SDA pod vodstvom Izetbegovića osnovala je Nacionalno vijeće odbrane Bosne i Hercegovine, iz kojeg je nastala Patriotska liga, prva vojna formacija za odbranu države.

Skupština Republike Bosne i Hercegovine donijela je 14. januara 1992. Rezoluciju o suverenosti, koju je osporila Srpska demokratska stranka. Dan kasnije, Evropska zajednica priznala je nezavisnost Slovenije i Hrvatske, ali je priznanje Bosne i Hercegovine uslovljeno održavanjem referenduma, prema odluci Badinterove komisije.

Referendum o nezavisnosti održan je krajem februara i početkom marta 1992. godine, a na njega se odazvalo oko 64 posto birača, od kojih je 99 posto glasalo za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Nakon toga je uslijedila Deklaracija o nezavisnosti i međunarodna priznanja, a BiH je primljena u Ujedinjene nacije u maju iste godine.

Nakon objave rezultata referenduma počeli su napadi srpskih paravojnih grupa na nesrpsko stanovništvo. Kada je Evropska zajednica priznala nezavisnost BiH 6. aprila 1992., JNA je započela agresiju širom zemlje. Izetbegović je tada imao 67 godina i suočavao se s najvećim izazovima u životu.

Tokom četverogodišnjeg rata, Izetbegović je bio u stalnoj opasnosti. Zgrada Predsjedništva, u kojoj je svakodnevno radio, bila je granatirana tokom cijele opsade Sarajeva. Često je odlazio na slobodne teritorije i obilazio jedinice Armije Republike Bosne i Hercegovine. Pod njegovim vodstvom, Armija BiH je nastala iz Patriotske lige i Teritorijalne odbrane, i predstavljala je značajnu odbrambenu i oslobodilačku silu koja je ostvarila mnoge uspjehe uprkos teškim ratnim okolnostima. Njegovi postupci u ratnim okolnostima svrstale su ga među istaknute evropske lidere islamske vjeroispovijesti.

Kao predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Izetbegović je nosio teret i odgovornost vrhovnog komandanta oružanih snaga svoje zemlje. Insistirao je na poštivanju međunarodnih konvencija i ratnog prava, posebno na zaštiti civilnog stanovništva te kulturnih i vjerskih objekata. Suočavajući se s teškim ratnim uvjetima, protivio se bilo kakvoj cenzuri i ograničavanju prava na mišljenje i slobodu govora. Nastavio je aktivno učestvovati u pregovorima o miru. Uprkos vojnim i političkim pritiscima, kao i međunarodnom embargu na uvoz naoružanja, ostao je dosljedan principu slobode i opredijeljenju za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu u kojoj niko neće biti progonjen zbog vjere, nacije ili političkog uvjerenja.

Rat je okončan usvajanjem “Okvirnog sporazuma za mir u BiH” u Daytonu, SAD, u novembru 1995. godine. Kreator Sporazuma, američki diplomata Richard Holbrooke, izjavio je da Bosna i Hercegovina ne bi opstala da nije bilo Alije Izetbegovića. Izetbegović je potpisao Sporazum svjestan međunarodnih okolnosti, ravnoteže snaga, njegovih slabosti, ali i mogućnosti za postizanje mira uz očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH te mogućnost izmjena i poboljšanja Sporazuma.

Nakon potpisivanja Sporazuma, rekao je: “Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji kakva jeste, u svijetu kakav jeste, bolji mir se nije mogao postići.”

U uvjetima nepravednog mira i razorene zemlje, Izetbegović je dva puta ponovo biran u Predsjedništvo BiH i nastavio je raditi na ublažavanju posljedica ratnih razaranja, obnavljanju društvenih odnosa i tokova, kao i na oporavku političkog sistema i efikasnom funkcioniranju državnih institucija. Vodio se načelom strpljivosti i metodom malih koraka, svjestan da velike promjene zahtijevaju duži vremenski period, što je kasniji politički razvoj i potvrdio.

U februaru 1996. godine doživio je infarkt, oporavio se i nastavio raditi još četiri godine. U ljeto 2000. počeo je razmišljati o povlačenju i 15. oktobra te godine se povukao iz Predsjedništva BiH i sa pozicije njegova predsjednika. Sumirajući svoj život, zapisao je: „Kada bi mi bilo ponuđeno da još jednom živim, odbio bih. Ali, ako bih se morao ponovo roditi, izabrao bih svoj život.“

Svoje političke aktivnosti i rad na autobiografskoj knjizi Sjećanja nastavio je u SDA. Pomagao je u rješavanju unutarnjih odnosa i međunarodnog položaja Bosne i Hercegovine koristeći svoj politički autoritet i široki međunarodni ugled. Bio je poštovani sudionik epohe i nosilac visokih priznanja sa Istoka i Zapada za doprinose demokratiji i pravednijem svijetu. Gotovo svi državnici koji su dolazili u BiH nastojali su u svoj protokol uključiti posjetu Izetbegoviću.

U posljednjim danima života, u bolnici su ga posjetili mnogobrojni prijatelji, među kojima su bili bivši američki predsjednik Bill Clinton i tadašnji turski premijer, a sada predsjednik Recep Tayyip Erdoğan.

Alija Izetbegović umro je u Sarajevu 19. oktobra 2003. godine. Bošnjaci svih starosnih dobi, Bosanci i Hercegovci svih vjerskih, etničkih i stranačkih pripadnosti, kao i poštovaoci iz cijelog svijeta, odali su mu počast na dženazi i ispraćaju, koji su okupili najveće mnoštvo ikada viđeno u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Na ovim porostrima ne pamti se brojnija dženaza kakvu je imao r. Alija Izetbegović, tog kišnog oktobarskog dana.Prisustvovalo stotine hiljada ljudi iz Bosne i Hercegovine, regiona i cijelog svijeta. Na dženazi pored članova njegove porodice i saradnika, bili su prisutne i visoke državne ličnosti, političari, vjerski zvaničnici, kao i obični građani svih nacionalnosti i vjera, koji su došli odati počast jednom od najvažnijih lidera u savremenoj historiji Bosne i Hercegovine. Dženazu su predvodili najviši islamski autoriteti u Bosni i Hercegovini, a ukop na mezarju Kovači u Sarajevu bio je u skladu s njegovom željom da bude sahranjen među šehidima, što simbolično naglašava njegovu ulogu borca za slobodu i suverenitet države. Ovaj događaj je pokazao jedinstvo naroda i poštovanje prema ličnosti Alije Izetbegovića, kao i njegovoj trajnoj ostavštini u bosanskoj političkoj i društvenoj histroiji.

Generacije koje dolaze trebaju poštovati lik i djelo Alije Izetbegovića kao jednog od najvažnijih državnika i vođa Bosne i Hercegovine. On je simbol borbe za slobodu, pravdu i suverenitet države, kao i za očuvanje multietničkog i multireligijskog sklada u Bosni i Hercegovini.

Poštivanje njegovog lika i djela podrazumijeva razumijevanje njegove hrabrosti i principijelnosti u najtežim vremenima, naročito tokom odbrambenog rata 1992–1995. godine, kada je svojim rukovodstvom pomagao očuvanju države i identiteta njenog naroda. Također, važno je cijeniti njegov doprinos promoviranju demokratskih vrijednosti, ljudskih prava i mira. Mladi trebaju učiti o njegovim idejama, životnoj filozofiji i političkom angažmanu, jer su one temelj za budući razvoj Bosne i Hercegovine kao države ravnopravnih naroda i građana. Poštivanjem njegovog naslijeđa, generacije koje dolaze mogu izgraditi tolerantno i pravedno društvo, čuvajući sjećanje na sve što je on učinio za slobodu i nezavisnost Bosne i Hercegovine.

Alija Izetbegović je zaista bio izuzetna ličnost, spoj tradicije i modernog pristupa. Njegova misao je balansirala između islamskih vrijednosti i evropskih ideala, što ga je činilo jedinstvenim u kontekstu svog vremena. Zalagao se za demokratske principe, poštivanje ljudskih prava, slobodu i toleranciju, što je naročito bilo važno u složenim okolnostima Bosne i Hercegovine tokom 20. vijeka.

Kultura sjećanja na Aliju Izetbegovića kao prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine je izuzetno važna. Održavanje te kulture ne znači samo čuvanje uspomena, već i razumijevanje njegove uloge u stvaranju države, njegovih ideala, principa i borbe za slobodu i pravdu. U Sarajevu postoji Muzej Alije Izetbegovića, koji čuva njegovu arhivu, dokumente i predmete vezane za njegov život i rad. Ovaj muzej je važan za istraživanje i edukaciju o njegovom djelu i ulozi u historiji BiH. U Bosni i Hercegovini postoji više ulica, trgova, mjesta i institucija nazvanih po Aliji Izetbegoviću, što jasno pokazuje koliko je njegovo nasljeđe cijenjeno i poštovano, ne samo u BiH, već i u svijetu. Nakon smrti Alije Izetbegovića, njegovo ime i djelo ostavili su snažan trag ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u mnogim zemljama širom svijeta, posebno u muslimanskim zajednicama i državama koje cijene njegov doprinos i viziju. Pored gradova u BiH, gdje je prepoznat kao ključna ličnost u historiji i osnivanju moderne države, njegovo ime nose i mnogi objekti i institucije u zemljama kao što su Turska, Saudijska Arabija, Tadžikistan, Turkmenistan, Sjeverna Makedonija i Kosovo. U tim zemljama su po njemu imenovani muzeji, kulturni centri, škole, studentski domovi, ulice, bulevari, trgovi, mostovi, parkovi, džamije i drugi javni objekti. To pokazuje koliko je njegova ličnost bila prepoznata i cijenjena kao simbol borbe za pravdu, slobodu i očuvanje identiteta.

Objavljene knjige Alije Izetbegovića:

• Islamska deklaracija (Sarajevo, 1970.)
• Islam između istoka i zapada (Sarajevo, 1988.)
• Odabrani govori, pisma, izjave, intervjui : 1993-1994 (Sarajevo, 1995.)
• Odabrani govori, pisma, izjave, intervjui (Sarajevo, 1995.)
• Čudo bosanskog otpora : odabrani govori, intervjui, izjave : (decembar 1993 – decembar 1994) (Sarajevo, 1995.)
• Izetbegović – govori, pisma, intervjui ’95 (Sarajevo, 1996.)
• Govori, intervjui, izjave i pisma : 1998. (Sarajevo, 1999.)
• Moj bijeg u slobodu: bilješke iz zatvora 1983-1988 (Sarajevo, 2000.)
• Govori, intervjui i pisma (1999-2001) (Sarajevo, 2002.)
• Doba znanja i strpljenja: intervjui 1996. – 2003. (Sarajevo, 2005.)
• Na razmeđu svjetova: izjave, obraćanja, poruke, pisma 1990. – 2003. (Sarajevo, 2005.)
• Sjećanja: autobiografski zapis (Sarajevo, 2005.)

Adis Holjan