Citati Alije Izetbegovića predstavljaju dubok i kompleksan uvid u misao čovjeka koji je bio istovremeno političar, filozof, vjernik i lider u vremenu jedne od najvećih kriza u savremenoj evropskoj historiji. Njegove izjave odražavaju balans između idealizma i realpolitike, između univerzalnih moralnih vrijednosti i konkretne borbe za opstanak naroda i države.
Njegova razmišljanja o vjeri i politici protkana su dubokim egzistencijalnim pitanjima i moralnim dilemama. U svemu tome vidimo Izetbegovića ne samo kao lidera, već i kao moralnog svjedoka vremena, čovjeka koji se nije plašio da kritikuje, da prizna teškoće i da nosi teret historijske odgovornosti. Njegovi citati i danas odzvanjaju, podsjećajući nas na težinu istine, cijenu slobode i važnost vjere, ne samo kao religijskog opredjeljenja, nego i kao duhovne snage koja pokreće čovjeka da ostane uspravan, čak i pred nepravdom i porazom, stoga donosimo neke od Izetbegovićevih citata:
“A to što mi nazivamo Bosnom nije samo parče zemlje na Balkanu, za mnoge od nas Bosna je ideja, to je vjera da ljudi različitih religija, nacija i kulturnih tradicija mogu živjeti zajedno.” (prilikom dodjele nagrade Američkog centra za demokratiju, New York, 1997.)
“Ako nema Boga, nema ni čovjeka. Ako nema čovjeka, nema odgovornosti. Ako nema odgovornosti, nema zločina. Ako nema Boga, nema ni zločina. Ako nema Boga, sve je dozvoljeno.” (iz knjige “Moj bijeg u slobodu”, izdavač Svjetlost, Sarajevo, 1999.)
“Armija BiH ne može biti agresor u vlastitoj zemlji.” (pismo Franji Tuđmanu, 1993.)
“Bit ću sasvim otvoren, nisu to samo glasine. Vraćanje vjeri je skoro opći fenomen na svim prostorima na kojima je komunizam brutalno suzbijao religiju pedeset ili sedamdeset godina. Islamizacija, kako vi to nazivate, postoji u Bosni, ali postoji u istoj mjeri i kristijanizacija, to jest vraćanje interesa za vjeru kod bosanskih katolika i pravoslavaca. Ali kršćanska Evropa ne registruje kristijanizaciju, nije osjetljiva na taj fenomen, što ja razumijem i ne zamjeram. Samo, moram vas nešto ispraviti, moja tolerancija nije evropskog, nego muslimanskog porijekla. Ako sam tolerantan, ja sam to prvo kao musliman,a zatim kao Evropljanin. Evropa ima neke zablude kojih se nikako ne može osloboditi, uprkos očiglednim činjenicama. U Bosni, u ovom ratu naprimjer, uništene su stotine crkava i džamija. Sve su ih uništili “Evropljani”, nijednu Bošnjaci. Turska vlast nije bila baš “svilena”, ali svi kršćanski narodi i svi njihovi najvažniji srednjovijekovni spomenici preživjeli su pet stotina godina turske vlasti. To je činjenica. Čuveni fruškogorski manastiri, nedaleko od Beograda, preživjeli su 300 godina turske vlasti, ali nisu preživjeli tri godine evropske vlasti. Spaljeni su u toku Drugog svjetskog rata. Fašizam i komunizam nisu azijski, nego evropski proizvod. Ni sada Evropa nije pokazala neku veliku osjetljivost prema pojavi fašizma na Balkanu. Ja cijenim Evropu, ali mislim da ona ima odveć visoko mišljenje o sebi.” (intervju za “Stern”, 5. novembra 1994. Sarajevo, objavljeno u knjizi “Čudo bosanskog otpora”, 1995.)
“Bosna je komplikovana zemlja: tri religije, tri nacije i ostali. Nacionalizam je jak među sve tri nacije; dvije od njih imaju puno rasizma, šovinizma, separatizma; i mi bi sad trebali da napravimo državu od svega toga.”
“Bosnom nikad niko nije uspio da vlada, uvijek mu se to samo činilo.”
“Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem.” (Govor u sarajevskoj Zetri, 2.10.2002.)
“Dobrog kršćanina više cijenim nego hrđavog muslimana. Ne mogu braniti nešto samo zato što je muslimansko (a nije islamsko) niti ignorisati neko dobro samo zato što je tuđe.” (“Moj bijeg u slobodu”, str.84, izdavač Svjetlost, Sarajevo, 1999.)
“Dozvolite da se ne složim sa mišljenjem da sam ja toliko važan za odbranu, pa i opstanak bošnjačkog naroda. Bilo bi loše da je to tako, ali, hvala Bogu, nije. Hiljade ljudi se bori, lakše im je sa mnom, kao sto je meni lakše sa njima, ali oni bi se borili i bez mene i nastavit će se boriti i raditi kada ja odem. Uvjerio sam se u to u oktobru 1992. kada sam prvi put prošao uzduž i poprijeko Bosnu u kojoj je bijesnio rat. Ponovio sam taj obilazak dva mjeseca kasnije, u decembru iste godine. Došao sam u jedan Gradačac, koji je već bio odbranjen i koji će biti konačno odbranjen u bici što će se voditi u novembru 1992., kada smo napravili hršum. Šta sam im ja i ljudi oko mene u Sarajevu pomogli u tome? Nismo mnogo. Pomogli smo im utoliko što smo prije početka rata organizirali narod i pripremili nešto oružja, nažalost ne mnogo, i što smo im negdje ujesen, a prije ove odlučne bitke u novembru, dostavili nešto oružja protiv oklopa. Sve drugo odradili su oni sami, na osnovu lične inicijative, organizirajući i pomoć iz svoje dijaspore u Evropi. U ovome su pokazali veliku mjeru samostalnosti, snalažljivosti i mašte. Sjetite se onoga oklopnog voza kada su ga borci Gradačca namamili i uništili. Nije to bila naša ideja, bilo je to i u zamisli i u izvedbi njihovo djelo.” (iz knjige “Armija Bosne i Hercegovine”)
“Gurajte te ljude iz stranke. I, kada je riječ o otvaranju stranke (otvaranju SDA prema novim članovima), nemojte ostavljati toliko vrata otvorena da nam se i nepošteni ne bi uvukli unutra. Mislim da u tom pravcu nismo imali kriterija, i opravdano nas nekada ruže, kritikuju, pokušavaju da ubiru političke poene, pa kažu da je taj i taj čovjek u SDA.” (govor, 12. januar 1994.)
“Hrabrost bosanske žene, njena snaga i ponos, bile su jedan od odlučujućih činilaca u borbi Bosne i naroda za opstanak.”
“I čeka nas, ako Bog da mir. Ne može odmah sad, ali uskoro. I spremite se, dobro se spremite za taj mir. Naš Pejgamber je, kad se vratio iz jedne teške bitke, rekao da ide iz male bitke u veliku bitku. I zaista, ono što nas čeka kad se zaključi mir, neće biti nimalo lahko. Bojim se da ćemo često pomisliti na one dane kad je bio samo rat. (…) Ogromni problemi nas čekaju: srušena industrija, nezaposlenost, glad… Sad nas svijet hrani. (…) Dakle, vi koji ćete morati da vodite ovaj narod u miru dobro se spremite za to! Neka nam je Bog na pomoći.” (Konvencija SDA u Sarajevu, 25. mart 1994., iz knjige “Čudo bosanskog otpora”)
“Iako je Sandžak izvan granica Republike Bosne i Hercegovine, mi trajno ostajemo zainteresirani za taj dio našeg naroda.” (pismo generalnom sekretaru Organizacije islamskih zemalja, 24. 9. 1995.)
“Ja sam govorio i o pomirenju, opet radi Bosne i njene budućnosti, ali sam rekao i ponavljam: uz neopoziv uvjet da ratni zločinci budu gonjeni i kažnjeni! Bez toga nema niti može biti ni mira ni pomirenja!”
“Kada izgubim razloge da živim, umrijeću.” (Iz knjige “Moj bijeg u slobodu”, 1983–1988)
“Kada putujem u Evropu nikada ne hodam sagnute glave, zato što mi nismo ubijali djecu, žene niti starce i zato što nismo napali niti srušili niti jednu bogomolju.”
“Kada sve proživiš i izdržiš, kada se nakon stotinu pokleknuća ponovno podigneš, kada se odrekneš lažne nade i utjehe i stisneš zube da bi otvoreno pogledao istini u oči, tada shvatiš da je sav smisao života u borbi protiv zla.”
“Kako riješiti logiku Božije svemoći (i sveznanja) i čovjekove odgovornosti. (…) Nije logično, ali tako je.” (iz knjige “Moj bijeg u slobodu”, izdavač Svjetlost, Sarajevo, 1999.)
“Klali su nas, žene i djeca su nam ubijana, džamije nam spaljene, ali mi nećemo ubijati ženu i djecu, nećemo paliti crkve. Jer knjiga koju poštujemo nam to zabranjuje.”
“Mi ćemo nastaviti da se borimo za Bosnu i svoj narod. (…) Ne želimo biti narod koji nema državu.” (bosanskim hadžijama u Mekki)
“Mi smo mogli da dobijemo vojnu pobjedu protiv četnika (…) Međutim, praktički, Amerika je zaustavila taj rat. (…)” (TV BiH intervju nakon Dejtonskog sporazuma)
“Moj um stalno se koleba i pita, ali moje srce je uvijek bilo i ostalo na strani vjere. (…)” (dodjela nagrade Američkog centra za demokratiju, New York, 1997.)
“Moja vizija Bosne je jasna: cjelovita i demokratska zemlja. (…)” (dodjela nagrade Američkog centra za demokratiju, New York, 1997.)
“Moje razumijevanje islama očito je različito od njihovog. (…)” (intervju za magazin Dani, 30. mart 1998.)
“Nakon rata. Da, čuo sam i ja. (…) Ovo je najgluplja od tih. (…)” (iz knjige “Moji razgovori sa Alijom”, autor Mate Đaković)
“Naša zemlja i naš narod bili su osuđeni na uništenje. Sam naš opstanak je naša pobjeda.”
“Ne tražite osvetu, nego pravdu.” (posljednji intervju, 27. septembar 2003.)
“Nema, dakle, laičkog načela. Država treba biti izraz i podržavati moralne koncepte religije.” (Islamska deklaracija)
“Neodgovorno je zamajavati narod lijepim a nerealnim pričama. (…)” (članak “Jedina vrsta ljudi koju mrzim su izdajice”, BH Dani, 13. oktobar 2000.)
“Niko ne može imati dvije ili više funkcija koje (…)” (obraćanje odborima i komisijama SDA, 20. oktobar 1998.)
“Ostani uspravan. Kako ćeš pognute glave ispod zvijezda? (…)” (pjesma “Poruka sebi”, 10. oktobar 2001.)
“Ostvarenje islama na svim poljima (…)” (Islamska deklaracija)
“Pitanje je, treba li mijenjati društvene ustanove ili ljudska srca? (…)” (dodjela nagrade Američkog centra za demokratiju, New York, 1997.)
“Poslušao sam je, jer sam znao da je upravu. (…)” (kolumna Seada Omeragića, 1992.)
“Potrebno nam je jedinstvo. (…) Ta dva jedinstva su povezana.”
“Priču o zaboravu slušali smo četrdeset godina. (…) Tu grešku više nećemo ponoviti.”
“Sačuvana Saborna crkva u Sarajevu i srušena džamija Ferhadija u Banjaluci, govore sve o nama i njima. (…)”
„Stoga, podignimo visoko naše zastave, odbacimo strah i sumnje (…)” (obraćanje, 1996.)
“Svakako je zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema. (…)” (Islamska deklaracija)
“Svijet u pitanju zločina traži neko bezbolno, srednje rješenje. (…)”
“Što se, pak, tiče velike koncentracije vojske u BiH (…)” (decembar 1991.)
“Uvjeren sam da SR Njemačka, kao osvjedočen prijatelj, može bitno pomoći u traganju za mirom. (…)” (pismo Helmutu Kohlu, 12. august 1995.)
“Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo!” (12. januar 1994.)
“Vi spominjete samo dvojicu koji me ne vole (…)” (intervju za magazin Dani, 30. mart 1998.)
“Volio bih da me upamte kao čovjeka koji je narod BiH uvijek imao na srcu.” (iz knjige “Armija Bosne i Hercegovine”)
“Znate kako ih je opisao Meša Selimović u romanu ‘Derviš i smrt‘ (…)” (Start br. 113, 8. april 2003)
“Žrtvovat ćemo mir za suverenu Bosnu!” (odgovor Muhamedu Čengiću, 26. januar 1992.)
“…ovo nije pravedan mir ali je pravedniji od nastavka rata (…)” (21. novembar 1995.)
Adis Holjan
