Bosanska kriza 1908. godine predstavljala je stanje teške međunarodne napetosti izazvane aneksijom Bosne i Hercegovine od strane Austro-ugarske. Kongres u Berlinu (1878.) dao je Austro-ugarskoj pravo da privremeno okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom, koja je samo formalno ostala posjed Osmanskog Carstva. Ipak, austrijska administracija snažno je pokušavala, uz velike troškove, poboljšati ekonomsku situaciju u strateški važnoj Bosni i Hercegovini i tjesno je povezati s Austrou-garskom. Kada su u julu 1908. mladoturci izveli revoluciju u Carigradu, uspostavili ustavnu vladu i pokrenuli program reformi, austrijski ministar vanjskih poslova Lexa von Aehrenthal odlučio se anektirati Bosnu i Hercegovinu prije nego što novo tursko vodstvo ponovno preuzme kontrolu nad BiH. U tu svrhu, Aehrenthal se sastao s ruskim ministrom vanjskih poslova Aleksandrom P. Izvolskim u Buchlau, u Moraviji; i 16. septembra 1908., Izvolsky se složio da Rusija neće prigovarati aneksiji. Aehrenthal je obećao da se Austrija zauzvrat neće protiviti otvaranju moreuza Bosfora i Dardanela za ruske ratne brodove, prednost koja je Rusiji bila uskraćena od 1841. Reskriptom od 7. oktobra 1908. Austro-Ugarska je anektirala Bosnu i Hercegovinu. Reskriptom od 7. oktobra 1908., Austrougarska je anektirala Bosnu i Hercegovinu. Izvolsky, nepripremljen za tako brzo djelovanje, nije mogao kontrolisati snažan narodni otpor aneksiji koji se razvio u Rusiji. Također, Srbija je bila bijesna zbog aneksije. Tražila je da Austrija ustupi dio Bosne i Hercegovine Srbiji, a Izvolsky, pod pritiskom anti-austrijskog mišljenja u Rusiji, bio je prisiljen podržati srpske zahtjeve. Međutim, Austrija, čvrsto podržana svojim saveznikom Njemačkom, prijetila je da će napasti Srbiju ako ta zemlja nastavi s zahtjevima. Rusija, ne uspijevši osigurati jednako snažnu podršku od svog saveznika Francuske, nije mogla riskirati rat protiv Austro-ugarske i Njemačke radi Srbije, pa je u martu 1909. Izvolsky obavijestio Njemačku da Rusija prihvaća austrijsku aneksiju. Iako je kriza riješena bez neposrednog ratovanja, rezultirajući zaoštrene odnose između Srbije i Austro-ugarske, te rusko nezadovoljstvo zbog obmane i poniženja, doprinijeli su izbijanju Prvog svjetskog rata. (Zijad Šehić, „Historijske pretpostavke aneksione krize“ u Prilozi Instituta za historiju, vol 28. Sarajevo 1999., Adnan Jahić „Bošnjaci i Aneksija Bosne i Hercegovine“