Atifa Lipničević (Bijeljina, 1921 – Stara Gradiška, 2. juli 1944) bila je učesnica Narodnooslobodilačkog pokreta u Bosni i Hercegovini i žrtva ustaškog koncentracionog logora Stara Gradiška.
Rođena je 1921. godine u Bijeljini. Pripadala je rijetkoj generaciji obrazovanih bošnjačkih djevojaka međuratnog perioda. Završila je gimnaziju, a potom započela studij medicine u Beogradu. Po izbijanju Drugog svjetskog rata prekinula je studije i vratila se u Bijeljinu, gdje se uključila u ilegalni antifašistički pokret.
U Bijeljini je djelovala u ilegalnim strukturama Narodnooslobodilačkog pokreta kao kurirka i aktivistkinja. Učestvovala je u organiziranju mreža otpora, prenošenju poruka, skrivanju materijala i pomaganju uhapšenim i progonjenim licima. Bila je među učesnicima akcije oslobađanja zatvorenika iz bijeljinskog zatvora (današnja zgrada Muzeja Semberije), jedne od značajnijih diverzantskih operacija lokalnog otpora.
Nakon ponovnog hapšenja u zasjedi kod Suhog Polja, deportirana je u koncentracioni logor Stara Gradiška. U logoru je provela više od dvije godine, izložena teškim uslovima, zlostavljanju, izgladnjivanju i bolestima. Prema svjedočenjima preživjelih logoraša, nije odala saradnike. Umrla je 2. jula 1944. godine od tuberkuloze.
Nakon Drugog svjetskog rata njeno je ime uvršteno u registre žrtava fašističkog terora. Jedna ulica u bijeljinskoj Hambar mahali nosila je naziv Ulica Tife Lipničević, što je predstavljalo oblik lokalnog javnog sjećanja na njeno učešće u Narodnooslobodilačkom pokretu. Ulica je 1992. godine preimenovana.
Atifa Lipničević ubraja se među lokalno značajne, ali historiografski manje zastupljene učesnice antifašističkog otpora u Bosni i Hercegovini. Njena biografija svjedoči o učešću žena u ilegalnom radu Narodnooslobodilačkog pokreta i o sudbini civilnih aktivista koji su djelovali izvan vojnih i komandnih struktura.
