Na Berlinskom kongresu, održanom od 13. juna do 13. jula 1878. godine, najmoćnije evropske sile toga vremena donijele su odluku da se Austro-Ugarskoj monarhiji da pravo da okupira Bosnu. Osmansko carstvo, iscrpljeno i oslabljeno dugim ratovima i porazima, bilo je primorano dati suglasnost na tu za njih vrlo nepovoljnu odluku i obavezati se da neće pružati otpor okupaciji. Zbog toga je Austrija bila uvjerena da će preuzimanje Bosne predstavljati paradnu manifestaciju jer je i sama Bosna bila iscrpljena dugogodišnjim socijalnim i političkim nemirima i da neće imati ni volje ni snage pružiti otpor. Međutim, ono što se dogodilo iznenadilo je i zaprepastilo cijeli svijet, a najviše Austriju. Bošnjaci, i to prvenstveno muslimani, pružili su tako žestok otpor da evropska velesila Austrija zamalo nije doživjela totalni debakl.
Čim su u Sarajevo stigle vijesti s Berlinskog kongresa u čaršiji je nastala uzbuna. Ta je vijest za sve bila kao grom iz vedra neba jer se očekivalo da će Bosni, u skladu sa Sanstefanskim ugovorom, biti potvrđena autonomija. Vijest da će Austrija okupirati Bosnu uz sultanovu suglasnost, a da Bošnjake niko ništa nije pitao izazvala je ogorčenje u narodu. Nakon džume, 5. jula 1978. oformljen je Narodni odbor sa zadatkom da pripremi odbranu zemlje i izdat Proglas o općoj mobilizaciji. Pozvano je sve stanovništvo Bosne i Hercegovine, bez obzira na vjersku i stalešku pripadnost, da stane u odbranu domovine. Iz Sandžaka je u pomoć bosanskoj braći stiglo 3000 dobrovoljaca, predvođenih pljevaljskim muftijom šejhom Muhamedom Šemsekadićem. Za komandante bosanske vojske imenovani su šejh ef. Muhamed Hadžijamaković i Smail Haki-beg Selmanović Taslidžik.
Austrija je odmah po završetku Berlinskog kongresa podigla već spremnu vojsku i 29. jula preša je granicu Bosne na četiri mjesta. Kad je vijest stigla u Sarajevo odmah je izdata naredba da bosanska vojska krene u susret napadaču i zaustavi ga. Austrijske su se trupe kretale u četiri pravca, uz rijeke Unu, Vrbas, Bosnu i Neretvu i napredovale su dobro sve do prvih bosanskih gora, gdje se vijekovima dočekivao neprijatelj. A onda su uslijedili žestoki okršaji. Prvi veliki poraz Austrijanci su doživjeli kod Maglaja i Gračanice, gdje ih je dočekao muftija Šemsekadić sa dijelom vojske od 5 hiljada vojnika. Odmah na početku bitke potpuno je bila uništena neprijateljska konjička jedinica. Šemsekadić je branio i Tuzlu. Bitke su trajale dva dana, nakon čega su Austrijanci potučeni i spašavali se bijegom s bojnog bolja. Austrijska vojska gubila je bitke i na drugim stranama, a krajiške bosanske jedinice napredovale su prema Prijedoru i Banjoj Luci. U Hercegovini se južno krilo bosanske vojske uspješno nosilo sa 18. austrijskom divizijom, a uspješno se branilo Livno, Brčko i drugi gradovi. Generalu Filipoviću, koji je bio na čelu cjelokupno austtrijske vojske koja je krenula na Bosnu, postalo je jasno da ga od debakla mogu spasiti samo dodatne snage i teška artiljerija koju branioci nisu imali.
Tek sa pojačanim ljudstvom i ogromnom upotrebom artiljerijskog oruđa neprijatelj je na svim frontovima slamao otpor branilaca, ali uz velike gubitke. Kada su nakon teških bitaka u Krajini, sjeveroistočnoj Bosni, Hercegovini, srednjoj Bosni i na drugim mjestima probijeni svi frontovi, general Filipović glavninu je vojske usmjerio na Sarajevo. Jedna je vojska nadirala dolinom Bosne, a druga Vrbasom. Posvuda na tim pravcima vođene su žestoke i teške bitke. Kad se neprijatelj probio kroz Vranduk, glavnu kapiju sa sjevera u srednju Bosnu, Austrijancima je ostao još odlučujući pohod na Sarajevo.
