U toku “velike istočne krize” (1875–1878) ušla je Bosna i Hercegovina u centar svjetske politike, u kojoj će se naći još u dva maha, 1908–1909 i 1914. godine. Kada je u ljeto 1875, upravo ustankom u Bosni, ponovno otvoreno “istočno pitanje”, tj. pitanje preuzimanja i podjele osmanskih teritorija u Evropi, Aziji i Africi, povela je Austro–Ugarska opreznu diplomatsku akciju u cilju dobivanja I zaposjedanja Bosne iHercegovine. Različiti planovi Austrije da osvoji Bosnu potiču jo{ iz prve polovine XVII stoljeća. Ove planove Austrija je vojnički pokušala ostvariti u tri maha: 1697, 1737 i 1788–91, ali svaki put bez uspjeha. Pitanje pripajanja Bosne i Hercegovine Monarhiji zaoštrava se nakon završetka Napoleonovih ratova 1813–14, kada je Austrija konačno došla u posjed čitave Jadranske obale, od Istre do Boke Kotorske. Opkoljena odavno sa sjevera i zapada austrijskom teritorijom, Bosna je sada postala Monarhiji neophodna kao neposredno zaleđe dalmatinske obale. Posebno su od 1857. godine maršal Radetzki i admiral Tegetthoff skretali pažnju na neophodnost okupacije Bosne i Hercegovine iz strateških razloga, radi osiguranja austrijskih primorskih posjeda Istre i Dalmacije. Od druge polovine XIX st. ,Austrija se vojnički i diplomatski spremala da u pogodnoj prilici zaposjedne Bosnu i Hercegovinu.
Pored učvršćenja svog položaja na Jadranskoj obali, Austro–Ugarska je držala da zaposjedanjem BiH postiže i druge ciljeve: (1) preduzima veliki korak u ekonomskoj i političkoj ekspanziji ka jugoistoku; (2) sprječava stvaranje neke velike slavenske države na svojim južnim granicama; i (3) osigurava svom kapitalu u pogledu prirodnih bogatstava i općih privrednih potencijala izuzetno značajno područje. Kada je u ljeto 1875. ustankom u istočnoj Hercegovini i Bosanskoj krajini otvorena velika istočna kriza, tadašnji austrougarski ministar spoljnih poslova, grof Gyula Andrássy je, imajući u vidu sve političke i ekonomske interese Monarhije, poveo pažljivu diplomatsku akciju koju će uspješno završiti tri godine kasnije, dobijanjem okupacionog mandata. Pred svojom i stranom javnošću Andrássy je zahtjev za okupacijom Bosne i Hercegovine pravdao potrebom da se u ovoj zemlji provedu barem neke osnovne ekonomske i političke reforme, osigura red i mir i tako otkloni opasnost od južnih granica Monarhije. Andrássy je dokazivao da stabilnost Bosne i Hercegovine nije samo u interesu Monarhije, nego opća potreba radi održavanja mira u Evropi. Po njemu, osmanska vlast je nesposobna da provede reforme i osigura stabilnost u Bosni, nego to može učiniti samo jedna jaka i nepristrasna sila. U tom smislu Andrássy je 30. XII 1875. uputio svoju prvu notu velikim evropskim silama. Andrássy je tražio da velike sile zajednički zahtijevaju od Porte da se u BiH ostvare neke osnovne reforme. Predložene reforme obuhvataju vjersku jednakost, ukidanje zakupljivanja poreza, korištenje poreza isključivo u pokrajinama u kojima su prikupljeni i uvođenje različitih olakšica kojima bi se poboljšao položaj seljaka. Nadzor nad provođenjem reformi vršila bi jedna evropska komisija.
U međuvremenu, Porta je iradom od 2. X 1875. obećala određene poreske i upravne reforme, kao i da će preduzeti mjere protiv zloupotreba lokalnih vlasti na koje su se ustanici žalili evropskim konzulima. Ferman o reformama za cijelu Carevinu zaista je obnarodovan 12. XII 1875. godine. Ustanici u Krajini i Hercegovini nisu vjerovali u te najavljene reforme nego su nastavili borbe protiv osmanskih vlasti.
Iako program izložen u ovoj noti nije proveden uglavnom zbog protivljenja Engleske, Andrássy je nastavio diplomatsku akciju čiji je krajnji cilj bio pripajanje Bosne i Hercegovine Monarhiji. On je već 13. V 1876, uz prethodnu saglasnost njemačkog kancelara Bismarcka i ruskog ministra Aleksandra Gorčakova, uputio novi memorandum velikim silama, sa prijedlogom reformi čije bi provođenje nadzirao konzularni kor u Sarajevu. I ovaj prijedlog Engleska je oštro odbacila.
Početkom jula 1876, pod pritiskom svog nacionalno–romantičarski raspoloženog javnog mnijenja, knez Srbije Milan Obrenović i crnogorski knez Nikola I Petrović zaratili su protiv Osmanske carevine. Andrássy je u toj situaciji ubrzo postigao prvi značajan diplomatski uspjeh kada je na sastanku između Franje Josipa I ruskog cara Aleksandra II, 8. VII 1876. u Reichstadtu (danas gradi} Zákopy, u Češkoj), Austro–Ugarska dobila pristanak Rusije da u slučaju poraza Turske u ratu sa Srbijom i Crnom Gorom može uzeti Bosnu i Hercegovinu. Pokazalo se da je Osmanska carevina još suviše jaka za Srbiju i Crnu Goru, koje su u ratu potpuno poražene. Rusija je zato odlučila da i sama stupi u rat, kako bi osigurala svoje interese na Balkanu i eventualno se dokopala Carigrada i moreuza. Poučena iskustvom iz Krimskog rata, kada je ostala usamljena, odlučila je da prethodno obnovi Reichstadtski sporazum sa Austro–Ugarskom. Tako je 15. I 1877. u Budimpešti sklopljena konvencija, s ciljem da se izbjegne kolizija austrijskih i ruskih interesa u istočnom pitanju. Tom konvencijom obavezala se Austrija na neutralnost u rusko–turskom ratu, a za uzvrat je dobila pravo da izabere momenat i način okupacije Bosne i Hercegovine.
Međutim, Rusija se nije držala ovog dogovora pošto je, nakon pobjed nosnog rata, članom 14. Sanstefanskog ugovora od 3. III 1878, bila predviđena neka vrsta autonomije za Bosnu i Hercegovinu. U zemlji su se imale provesti od ranije predlagane reforme, čije će modifikacije utvrditi Austrija, Turska i Rusija. Vilajetski ustav iz 1867. imao je biti strogo poštovan i izvršavan. Zaostali danak se neće tražiti, a tekući prihodi ovih pokrajina upotrebljavaće se do 1. III 1880, isključivo za naknadu štete izbjegličkim porodicama, bez obzira na rasu i vjeru. Ugovorom nije ništa rečeno o austrougarskom zahtjevu za Bosnu i Hercegovinu. To je za Austro–Ugarsku bio dovoljan razlog da izađe iz saveza sa Rusijom, koja je ponovno ostala usamljena. Austro–Ugarska je dobila odlučnu podršku Njemačke i ovog puta Engleske, koja je smatrala da rusko primicanje Carigradu i moreuzima ugrožava vitalne interese britanske imperije na Suecu i čitavom Bliskom istoku. Tako je revizija Sanstefanskog ugovora postala neizbježna i u tu svrhu sastao se Kongres velikih sila 13. VI 1878. u Berlinu.
Na osmoj sjednici Kongresa, 28. VI 1878, stavljen je na raspravljanje član 14. Sanstefanskog ugovora, koji se odnosio na Bosnu i Hercegovinu. Formalan prijedlog da se Austro–Ugarskoj povjeri mandat da upravlja Bosnom i Hercegovinom podnijeli su britanski delegati. Sve prisutne sile su prihvatile ovaj prijedlog, osim osmanskih predstavnika, koji su istupili protiv okupacije, ističčući posebno da Bošnjaci odlučno traže da ostanu pod Turskom i da je Porta pripremila nužnu reformu. Engleska i Njemačka su vršile velik pritisak na osmanske predstavnike da prihvate odluku Kongresa. Tek na sjednici od 4. jula, a po dobijenim instrukcijama iz Istanbula, osmanski delegati su pročitali izjavu da je “carska turska vlada uzela u vrlo ozbiljno razmatranje mišljenje Kongresa o pogodnim sredstvima za povraćaj mira u Bosni i Hercegovini. Ona u to stavlja potpuno povjerenje i zadržava sebi pravo da se neposredno i prethodno sporazumije u tom pogledu sa bečkom vladom.” Andrássy je rekao da je zadovoljan ovom izjavom pa je Otto von Bismarck, kao predsjedavajući, objavio da je Austro–Ugarska dobila mandat da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom. Ova odluka formulirana je u poznatom članu 25. Berlinskog ugovora. Na sam dan potpisivanja ugovora, 13. VII 1878, osmanski delegati su, poslije upornog insistiranja, uspjeli da od austrougarskih predstavnika dobiju pismenu izjavu da “suverena prava Nj. C. Vel. Sultana na pokrajine Bosnu i Hercegovinu neće pretrpjeti nikakve povrede faktom okupacije, te da će se okupacija smatrati kao privremena”.
(Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo, 2006)
