Austrija je još od 18. stoljeća radila na tome da Bosnu preotme od Osmanskog carstva, kako bi time stekla veoma povoljnu stratešku poziciju na Balkanu. Prilike u Bosni, ali i porazi Turske u ratovima protiv Rusije išli su naruku austrijskim planovima. U istočnoj je Hercegovini 1875, pod utjecajem stranih interesa, došlo do velikog ustanka pravoslavnog stanovništva protiv turskih vlasti, što je bio direktan povod i Austriji i Srbiji da se umiješaju u nastalo stanje.
Tokom ustanka Austrija je razvila živu diplomatsku djelatnost kako bi optužila Tursku da nije u stanju vladati situacijom i da je faktor destabilizacije u ovom dijelu Evrope, s ciljem da ona zauzme njeno mjesto u Bosni. Pored intenzivnih pregovora s vodećim evropskim silama, Austrija je nastojala pridobiti i Rusiju, budući da je Rusija bila tradicionalni protivnik Turske. Austrija je 8. jula 1876. godine, prvo tzv. Reichstadskim ugovorom, a onda 15. januara 1877. Budimpeštanskom konvencijom, tajno od Rusije dobila suglasnost da silom preuzme Bosnu od Turske.
U međuvremenu, Turska je u ratu s Rusijom doživjela težak poraz. Nakon pada Plevne i Jedrena sklopljeno je primirje, što je dovelo do čuvenog Sanstefanskog ugovora, koji je Rusija diktirala, a Turska morala potpisati, 3. marta 1878. Uz druge obaveze Turska je pristala da se Rumuniji, Srbiji i Crnoj Gori prizna nezavisnost, s tim da Rumunija ustupi Rusiji Besarabiju, da se uspostavi kneževina Bugarska, a da Bosna i Hercegovina dobije autonomiju.
Odlukama ovog ugovora nezadovoljne su bile mnoge zemlje, prije svega Engleska i Njemačka, a posebno Austrija, koja je po svaku cijenu željela Bosnu dobiti za sebe. Diplomatskim djelovanjem uspjelo joj je da se ponište Sanstefanski zaključci i da se sazove međunarodna konferencija koja će pitanje Bosne riješiti u njenu korist. Tri mjeseca nakon potpisivanja Sanstefanskog ugovora sazvana je nova međunarodna konferencija, u Berlinu, poznata pod nazivom Berlinski kongres. Na njemu su učestvovali predstavnici svih onovremenih evropskih sila, a predsjedavao je njemački kancelar Bizmark. Vijećanje je trajalo od 13. juna do 13. jula 1978. godine, a među ostalim pitanjima prioritet su imala ona koja su se odnosila na Bosnu. Kongres je odbacio memorandum bosanskohercegovačkih pravoslavaca kojim su tražili pripajanje Bosne Srbiji. Odbačen je i sanstefanski prijedlog da Bosna dobije autonomiju u okviru Osmanskog carstva. Sve se odvijalo prema scenariju koji je napravila Austrija. Kongres je na prijedlog Engleske članom 25. dao mandat Austriji da okupira Bosnu i Hercegovinu, dok je Turskoj ostavljen Novopazarski sandžak.Iako su ove odluke bile porazne za Tursku, ona se morala povinovati odlukama Kongresa. Iscrpljena dugotrajnim ratovima, osobito posljednjim koji je vodila sa Rusijom, morala je potpisati akt i tako je Austrija dobila mogućnost da ostvari svoju davnašnju želju i zavlada Bosnom.
