Historija bilježi da svaki rat ima svoju ključnu bitku, boj ili operaciju, mada bitka kao pojam ne egzistira u vojnoj terminologiji, ali se često poistovjećuje sa bojem. Odbrambenooslobodilački rat za Bosnu Hercegovinu, barata s nekoliko takvih događaja koji se smatraju ključnim za opstanak ove zemlje i, interesantno, da se u svim tim nabrojanim bitkama, boj za državu 2. i 3. maja 1992. godine, svrstava kao jedan od ključnih događaja minule agresije na RBiH.
Velikosrpska propaganda želi nametnuti mit o „Dobrovoljačkoj“ kao razlog za opsadu Sarajeva, ubijanja civila, genocid…, te 2. i 3.maj 1992.godine, markirati kao dane sa kojima je počeo „nesretni rat u Bosni“. Na press konferenciji u Štabu Teritorijalne odbrane BiH (TO RBiH) 25. aprila 1992.godine, pukovnik Jovan Divjak objavio je proglas Predsjedništva RBiH, u kojem se navodi „da se nijedno vozilo bivše JNA ne može po Sarajevu kretati bez najave i pratnje MUP-a RBiH.“ 27. aprila 1992. godine, donesen je Ustav Savezne Republike Jugoslavije, čime je formalno prestala da postoji Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Jugoslovenska narodna armija je preimenovana u Vojsku Jugoslavije. I, onda je na red došo taj 2. maj 1992. godine, „bosanski dan D“, kad je trebalo u Sarajevu završiti sa pričom o Bosni. O 2. i 3.maju 1992.godine, postoji više različitih verzija. Međutim, historijska je činjenica da su srpske snage predvođene pukovnikom Vojske Jugoslavije Milanom Šuputom, krenule su u koordinirani napad na vitalne objekte Republike Bosne i Hercegovine.
Iz komande 2. vojne oblasti Vojske Jugoslavije na Bistriku, izvršili su upad u Glavnu poštu i u koordiniranoj akciji sa radnicima Pošte, koji su bili odani kadar SDS-a, izvršilo diverziju paljenja Glavne pošte iznutra. Iz Vojne bolnice, prema zgradi Predsjedništva RBiH, u četiri pincagauera i jednim sanitetskim vozilom, krenuo je Diverzantski odred Zaštitnog puka 2.vojne oblasti Vojske Jugoslavije, predvođen komandantom, majorom Markom Labudovićem. Dolaskom na tramvajsku stanicu na Skenderiji, diverzanti Vojske Jugoslavije su otvorili vatru iz prvog pincaguera mitraljezom M84. Na vatru su vatrom uzvratili branioci grada i zaustavili ih na 100 metara od zgrade Predsjedništva RBiH. Tenkovska kolona je sa Grbavice došla do Skenderije i direktnim pogocima zapalila dio zgrade Skupštine grada Sarajeva i zgrade općine Centar. Oružane snage RBiH su činili: pripadnici MUP-a RBiH, Teritorijalne odbrane RBiH, Patriotske lige, Zelenih beretki i naoružani građani, dok je srpske snage činila Vojska Jugoslavije. U nastavku ove operacije, kodnog naziva „KAMELEON“, jedinice Vojske Jugoslavije na Sarajevskom aerodromu otele su predsjednika Predsjedništva RBiH Aliju Izetbegovića, koji se sa delegacijom vraćao s pregovora u Lisabonu, i odveli ih u kasarnu u Lukavici. Nakon najdužeg TV-dnevnika Senada Hadžifejzovića, u kojem je spremno čekao Fikret Abdić da BiH ostavi u Velikoj Srbiji, u direktnom dijalogu visokih oficira Vojske Jugoslavije sa članovima Predsjedništva RBiH Ejupom Ganićem i Stjepanom Kljujićem, dogovorena je razmjena predsjednika Iztebegovića. U devet sati ujutro, u komandi UNPROFOR-a, Ejup Ganić je sa generalom Milanom Aksentijevićem dogovorio da se predsjednik Alija Izetbegović razmijeni za generala Milutina Kukanjca. U međuvremenu je napravljen još jedan paralelan dogovor u Lukavici sa otetim predsjednikom koji je javno sve ovlasti prenio na Ganića, a oficiri u 2.vojnoj oblasti spriječili su dogovor Ganić-Aksentijević jer nisu htjeli da ostanu iza Kukanjca, tako da su svi pripadnici Vojske Jugoslavije, koji su se nalazili u komandi 2. vojne oblasti na Bistriku, u mješovitoj koloni od 36 vozila sa 270 naoružanih ljudi; oficira, vojnika, rezervista i nekoliko srbijanskih novinara, krenuli u 18 sati i 30 minuta u dugoj koloni niz Dobrovoljačku ulicu, na čijem se čelu nalazio transporter u kojem su bili predsjednik Izetbegović i general Kukanjac. Poučeni iskustvom od prethodnog dana u kojem su napadnuti vitalni objekti Republike Bosne i Hercegovine, branioci grada zauzeli su položaje oko koridora kojim se kretala kolona Vojske Jugoslavije. U 18 sati i 50 minuta došlo je do otvaranja vatre iz kolone prema braniocima grada i okolnim civilnim zgradama, nakon čega je uslijedio odgovor na vatru.
U jednom od svojih posljednjih životnih intervjua, general Milutin Kukanjac, komandant 2. vojne oblasti Vojske Jugoslavije, posebno se bavio beogradskom propagandom u odnosu na tzv. „slučaj Dobrovoljačka“: “Pošto se mnogo manipulisalo, lagalo, izmišljalo o tome koliko je stradalo u Dobrovoljačkoj ulici, vreme je jednom da se kaže tačno, a to samo mogu ja. U toj Dobrovoljačkoj ulici oni su napali jedno sanitetsko vozilo. Poginuo je jedan vojnik – Tomović Zdravko iz Han Pijeska, tri pukovnika – Sokić Miro, Radulović dr. Budimir i Mihajlović Boško, i jedan potpukovnik – Jovanić Boško, i jedna žena, muslimanka, Šuko Nurmela, koja je došla iz Zagreba sa tom komandom. Znači, šest osoba je stradalo od 261. Valjda su ovi u Beogradu izgubili strpljenje što mi nismo stradali. Te laži koje su prosute oko Dobrovoljačke je nešto najsramnije što se može čuti. Ja sam se borio da to obelodanim. “Novosti” nisu smele, “Politika” – ma ni govora. “Televizija Srbije” – ma ni govora. “Radio Beograd” – ma kakvi.“
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu 2003. godine odbio je optužnicu za tzv. „slučaj Dobrovoljačka“ smatrajući da se radilo o legitimnom vojnom cilju. Pred Sudom Bosne i Hercegovine, 26.oktobra 2002. počelo je suđenje Ejupu Ganiću, Zaimu Backoviću, Hasanu Efendiću, Hamidu Bahti, Fikretu Muslimoviću, Jusufu Pušini, Bakiru Alispahiću, Enesu Bezdrobu, Ismetu Dahiću, Kerimu Lučareviću i Mahiru Žiški po optužnici Tužilaštva Bosne i Hercegovine za navodni ratni zločin u Dobrovoljačkoj ulici.
Nihad Halilbegović, Diverzija u Glavnoj pošti u Sarajevu i telekomunikacijska deblokada BiH”
Vahid Karavelić- Zijad Rujanac, Sarajevo: opsada i odbrana
Avdo Huseinović, „Bosanski dan D ili slučaj Dobrovoljačka“
