Austrougarske okupacione trupe prešle su sjeverne granice Bosanskog vilajeta 29. jula 1878. godine, u ranu zoru, na četiri mjesta. Glavnina snaga uputila se dolinom Bosne prema Maglaju i u srednju Bosnu, već 2. augusta zauzevši Doboj, bez otpora, ali je njihova prethodnica (jedan konjički odred) upala u zasjedu na putu za Maglaj i pretrpjela teške gubitke. Šaković piše da je lijeva kolona 13. korpusa krenula kroz bosansku Posavinu, prema Gradačcu, Gračanici i Donjoj Tuzli (današnja Tuzla). Tu kolonu činila je 20. divizija, kojom je zapovijedao podmaršal grof Ladislaus Szápáry.
Prema austrougarskim procjenama, na prostorima sjeveroistočne Bosne, Posavine, Tuzlanskog i Zvorničkog kraja bilo je 12.700 dobrovoljaca i oko 1.300 bivših osmanskih vojnika bošnjačkog porijekla. Pod Szápáryjevom komandom nalazilo se nešto više od 16.000 vojnika, blizu 3.000 konjanika i 41 top. Činilo se da Szápáryja očekuje ne previše težak zadatak, međutim, već u Gračanici pokazalo se da neće biti baš tako. Nakon Maglaja, kako austrougarski vojni pisci ističu, bitka u Gračanici 4. augusta predstavlja drugi okršaj u kome je prolivena krv u pohodu na Bosnu, 1878. godine, koji su mnogi zamišljali kao vojnu paradu. Okupatori su, nakon žestokog otpora, iz odmazde pobili veći broj civila koji su se bili sakrili u obližnji potok, ne štedeći navodno ni žene i djecu.
U isto vrijeme u Tuzli se vijeća kako se postaviti u novonastalim okolnostima. Dio tuzlanskih Bošnjaka bio je za to da, ako ne može ostati Osmansko Carstvo, neka dođe za vlast druga velesila, dok je dio bio spreman braniti Bosnu od svakog napadača. Oni koji su zagovarali otpor predvodili su Hadži Hašimaga Mutevelić, muderis Tosun ef. Kifić, Salih Tučić Sahačija. Nekoliko dana zatim trajalo je međuvlašće dok nije postavljen novi vođa. Na mjesto starješine postavljen je Alijaga Talirević iz Zvornika. Naoružani Zvorničani s naoružanim pukom iz Tuzle spremali su se za dočekati austrougarski napad. Djecu i žene sklonili su u tuzlansku okolicu pa su u kasabi ostali samo odrasli koji su se mogli boriti. Dio Bošnjaka prikupljao je potpise za austrougarsku vlast, stoji u članku na portalu historija.info.
Osmog augusta, u isto vrijeme kada prethodnice 20. divizije stižu nadomak Tuzle, u taj grad stiže, iz Sarajeva s pratnjom, pljevaljski muftija Mehmed Vehbi Šemsekadić, a pristizali su i naoružani odredi iz susjednih mjesta. Svi oni stavili su se pod muftijinu komandu. Nevjerovatnom energijom i sposobnošću Šemsekadić je organizirao i rasporedio bošnjačke odrede, smijenio s položaja sve defetiste i protivnike otpora, proglasio opću mobilizaciju i uspostavio čeličnu disciplinu. Naredna dva dana, 9. i 10. augusta, na prilazima Tuzli slomljeni su napadi austrougarskih trupa. Okupatori su izgubili trojicu oficira i 28 vojnika, ranjena su im devetorica oficira i 170 ljudi, dok je pet vojnika nestalo.
Odlučujuće borbe započeli su u ranim jutarnjim satima 10. augusta 1878. godine na Moluhama. Branioci južnog dijela fronta na Moluhama imali su znatne uspjehe, dok je na sjeveru fronta austrougarska ostvarila pozitivne rezultate i prodrla do Tušanjskog potoka. Odlučnom odbranom austrougarske trupe su prestale s napadima u poslijepodnevnim časovima. Tuzlaci su tog dana popunjavali jedinice ustanika koji su imali gubitaka.
Muftijine jedinice stalno su napadale na okupatorske bočne položaje u pravcima Tušanj – Moluhe i Mosnik – Miladije. Szápáry se morao povući sve do Doboja, gdje je uspio zaustaviti Šemsekadićeve napade. Na mjestu gdje se vodila glavna bitka, na prostoru današnjeg stadiona Tušanj, ležali su mnogi mrtvi i teško ranjeni austrijski vojnici, izmiješani s poginulim ustanicima. Tog je dana poražena jedna od najmodernijih divizija srednje Evrope. Tuzla je konačno pala tek 22. septembra.
