Bogatstvo kulture i tradicije bjelašničkog kraja ogleda se na mnoge različite načine, ali ono što nas posebno uvijek podsjeti na neka prošla, mirnija i ljepša vremena jeste bošnjačka narodna nošnja. Ta nošnja nije samo odjevni predmet, već priča svoju posebnu priču kroz svaki detalj, boju i vez. I danas navedena nošnja koja je izložena u planinskim domovima, restoranima i drugim tursitičkim mjestima za odmor predstavlja atrakciju za turiste koji posjećuju ovaj kraj. Turisti sretnu i po kojeg stanovnika (muškarca) u bijeloj kapi ili ženu u pelengaćama ili opankama (kalošama).
Svaki element nošnje nosi sa sobom simboliku i predstavlja bogatu historiju i identitet ljudi koji su je nosili. Kroz nošnju se mogu iščitati običaji, vrijednosti i način života zajednice iz davnina. Ona nas povezuje s precima i budi uspomene na njihove svakodnevne radosti i izazove. Upravo zbog toga, narodna nošnja bjelašničkog kraja ostaje trajni podsjetnik na bogatu kulturnu baštinu i naslijeđe koje treba čuvati i njegovati. Bjelašnička nošnja predstavlja jedinstven izraz tradicije planinskog područja, oblikovan kroz vijekove života u oštroj klimi i u skladu s lokalnim običajima, vjerovanjima i načinom života.
Ženska nošnja obuhvata niz pažljivo izrađenih dijelova: duga lanena ili pamučna košulja, često bogato vezenih rukava i ovratnika, široki pelengaći i raskošna anterija, koje zajedno s dimijama i šarvalama omogućuju lako kretanje i zaštitu od hladnoće. Preko anterije se nosi terkija, prsluk čvršće forme, često ukrašen zlatovezom. Posebno upečatljiv dio su pojasevi s paftama, raskošne metalne kopče koje svjedoče o statusu žene i često se prenose s koljena na koljeno. Glava se prekriva slojevima: marama, mahramadžik, jemenija, čember i na kraju fes, koji može biti ukrašen perlama i sedefima. Žene su također nosile bogat nakit, uključujući čilibarske ogrlice, dukate, šorvane i druge rukotvorine, koji su imali i zaštitnu i estetsku funkciju. Opanci, često izrađeni ručno, dovršavali su cjelokupan izgled.
Muška nošnja jednako je funkcionalna koliko i reprezentativna. Sastoji se od čakšira ili šarvala, širokih hlača zategnutih u pojasu, gunjeva, vunenih ogrtača i kožnih kaputa koji su štitili od snijega i vjetra. Muškarci su također nosili bensilah, prsluk sa srebrnim ukrasima, te fes koji se često kombinovao s vezanom mahramom, a na glavi se nosila kapa bjelkapa. Na nogama su bili opanci taslaci, prilagođeni snježnom terenu i dugim pješačenjima. Muška nošnja je često bila jednostavnija u ukrasima, ali precizno krojena i izrađena od kvalitetnih materijala.
Nošnja je bila izraz identiteta: kroz boje, materijale, način vezivanja marame ili broja dukata moglo se naslutiti porijeklo, bračni status, pa čak i raspoloženje osobe. Rukotvorine i vezovi sadržavali su tradicionalne motive koji su često imali simbolično značenje.
Odjeća i nakit udavače čuvao se u seharama i sanducima za ruho, te prilikom svadbene ceremonije, mlada oblači novo ruho i nakit čuvano upravo za tu priliku.
Dukati i šorvani zauzimaju posebno mjesto u tradicionalnom ženskom nakitu, ne samo kao ukras već i kao pokazatelj imovinskog stanja. Posebnu važnost imali su u kontekstu miraza, kada bi mlada ponijela niz dukata u novi dom kao simbol porodične časti i njenog ličnog uloga u novi život. Čilibarske ogrlice predstavljaju jedan od najupečatljivijih i najcjenjenijih komada nakita u tradicionalnoj ženskoj nošnji. Izrađene su od čilibara, fosilizirane smole tople jantarne boje, koji se cijenio ne samo zbog ljepote, već i zbog vjerovanja u njegova ljekovita i zaštitna svojstva. Vjerovalo se da čilibar štiti od uroka, bolesti i negativne energije. Ogrlice su obično bile sačinjene od pravilno nanizanih kuglica različite veličine, ponekad kombiniranih s filigranskim srebrom ili tkanim nitima. Neke su imale jednu ili više niskih, a u svečanijim prilikama žene bi nosile i po nekoliko ogrlica istovremeno. Čilibarske ogrlice često su se nasljeđivale kao dragocjene porodične relikvije i bile su dio miraza, čuvajući uspomenu na pretkinje.
Terkija je bila praktičan modni detalj žena u prošlosti, ali i snažan simbol narodnog života. Njen izgled i način nošenja često su odražavali bračni status djevojke. Nije bila samo ukras, već i funkcionalan dio odjeće, jer se njome stezala anterija ili haljina oko struka.
Pelengaće su jedan od osnovnih dijelova ženske tradicionalne nošnje na područje Bjelašnice. Riječ je o donjem odjevnom predmetu širokog kroja. Izrađivane su najčešće od lana, pamuka i vune. Štitile su od hladnoće i upijale znoj pa su smatrane jako funkcionalnim odjevnim predmetom.
Na Bjelašnici stanovnici čarape nazivaju “čorapima”. Razlikuju se ženski mehki čorapi, muški čorapi, šareni sa različitim motivima, vuneni, priglavci, štucne i mukinjaši. RIjetko gdje možemo naći toliko vrsta čarapa kao u bjelašničkoj nošnji. Sve nabrojane vrste izrađivane su od vune i pamuka.
Tradicionalna kapa bjelkapa, simbol je muške narodne nošnje i kulturnog identiteta bjelašničkog kraja. Napravljena je od prirodnih materijala poput pamuka, a ukrašavana je perlama, zlatovezom i drugim detaljima. Ručno su je izrađivale žene s Bjelašnice, što je činilo ovaj predmet i umjetničkim djelom. Kapa se nosila u posebnim prilikama, tokom molitve i svakodnevnih poslova na selu, a danas se koristi uglavnom u svadbama i ceremonijalima kako bi se očuvala tradicija. Zbog ove kape ljudi s Bjelašnice često su nazvani Bjelokapići, što je ponosni simbol njihovog identiteta.
Na stanovncima Bjelašnice starije dobi (muškarcima), možemo i vidjeti kapu francuzicu, iako nije izvorno tradicionalna kao fes ili bjelkapa. Ona se s vremenom pojavila na planini kao rezultat kulturnih utjecaja i modernizacijskih procesa u Bosni i Hercegovini početkom 20. stoljeća.
Nošnja se i danas nosi na posebnim događajima, folklornim manifestacijama i svečanostima, čime se održava živa veza sa bogatom kulturnom prošlošću Bjelašnice i njenih ljudi. Spomen na bjelašničku narodnu nošnju danas se čuva se kroz djelovanje Kulutrno-umjetničkog društva (KUD) “Biseri Bjelašnice”. Društvo kroz svoje aktivnosti, u zemlji i svijetu, predstavlja kulturno nasljeđe i čuva ga od zaborava.
Adis Holjan
