Nakon priprema za ustanak od januara 1831. godine ustanička vojska Husein-bega Gradaščevića do juna te godine je napredovala prema Carigra-du preko Novog Pazara, krajnje jugoistočne granice Bosanskog pašaluka i stigla je pred cilj bez ikakvog otpora. U sastavu je imala više od 20000 boraca. Na tom maršu ostala je dvije sedmice. Odatle je krenula u napade na Peć i Prištinu, skoro istovremeno. I u obje bitke pobijedila protivnike te nastavila pohoh prema središtu Kosova, čiju ravnicu okružuju obronci planina Goljak i Šar-planine. Odlučujući boj između dviju vojski, čija brojnost je ukupno iznosila oko 45000, dogodio se 18.6.1831. na Kosovu polju nedaleko od kasabe Lipljan. Prvi sudar imale su prethodnice koje su vodili Hadži Ahmed-paša, na vezirovoj, i Ali-paša Fidahić, na bošnjačkoj strani. Bitku su dobili Bošnjaci. Glavni, odlučujući, boj dogodio se u okolini kasabe Štimlje. Osmanlije su poražene a vezir, teško ranjen, sa ostatkom vojske povukao se prema Skoplju.
Vojskovođa Gradaščević je pred odlučujuću bitku borcima svoje ordije govorio kako imaju tri razloga za čvrstu vjeru u svoju pobjedu. Prvi je što se Osmanlije bore za sultana, a oni za narod; drugi je što Osmanlije idu na Bošnjake zato što moraju, a Bošnjaci idu na njih zato što žele; treći razlog je u samom odmjeravanju snaga: do odlučujuće bitke s Osmanlijama su se sukobili triput; Osmanlije ne dobiše ni jednom, a Bošnjaci triput: pećku, prištinsku i lipljansku bitku; Osmanlije se „navikle“ na poraze, a Bošnjaci na pobjede.
Zbog kasnije nesloge Bošnjaka te nestručnog i naivnog vojnog rukovo-đenja, veliki vezir je lukavošću neke bošnjačke kapetane „kupio“ te su oni izdali pokret za autonomiju zbog čega on, mada u početku uspješan, nije dao željeni rezultat. Bosanski pašaluk je ostao u nemilosti Carigrada.
