Osamnaesto stoljeće biolo je izuzetno teško razdoblje za Tursko carstvo. Morali su se ulagati ogromni napori da se odbrani ono što je stečeno u prethodnim stoljećima. Na svim granicama vodili su se teški ratovi I po pravilu, ondje gdje je bilo najteže slati su Bošnjaci. Međutim, sa zapada i sjevera rastao je pritisak na bosanske granice, koje su razdvajale Carstvo od njenih najopasnijih neprijatelja u Evropi – Austrije I Mletačke republike. Zbog česte odsutnosti domaće vojske, koja je bojevala na dalekim azijskim I drugim ratištima, Bosna je ostajala bez dovoljen zaštite, što je neprijatelj koristio, pa je pravio česte I iznenadne prodore u dubinu zemlje, prilikom kojih je pljačkao i palio gdje je stigao. To je izazvalo veliko nezadovoljstvo Bošnjaka i shvatili su da se moraju sami pobrinuti za svoju zaštitu.

Bošnjaci su se 1737. prvi put otvoreno suprotstavili politici Carigrada, u jeku novog austrijsko-turskog rata. Nakon što su austrijske trupe na više mjesta provalile u sjevernu Bosnu, bosanski prvaci odluče da vojskom krenu na neprijatelja. Iako je Porta, preko svog namjesnika u Travniku, zatražila od Bošnjaka da ne ratuju s Austrijancima jer je Tursko carstvo u velikim poteškoćama s Rusijom, oni su odbili da ga poslušaju. Ali-paša Hekim-oglu također se oglušio o naredbu iz Carigrada i zajedno s Bošnjacima odlučio da se Bosna mora braniti.

Austrijanci su u Bosnu prodrli sa četiri strane, a glavninu vojske uputili su na Banja Luku, u kojoj je bila samo nekolicina ljudi sposobnih za odbranu. Austrijanci su od Banjolučana tražili da se predaju, ali su to ovi odbijali. Juriši i napadi na grad svakim danom postajali su sve žešći, praćeni intenzivnim granatiranjem. Stanje je postalo tako kritično da se svaki tren mogao očekivati proboj zidina. Međutim, u najtežem trenutku kadija iznese Kur’an na bedem na koji se svi do jednoga zakleše da će se boriti do posljednjeg čovjeka i da dušmani mogu ući u grad samo preko njih mrtvih. U međuvremenu gradu je u pomoć stizala glavna bosanska vojska predvođena Hekim-oglu Ali-pašom. Pod punom bojnom opremom vojska je uspjela zaobići austrijske predstraže i stići pred grad. Njena neočekivana pojava na bojnom polju utjerala je neprijatelju strah u kosti. Austrijska vojska imala je 16.257 vojnika, od čega 4.345 konjanika. Predvodila su je 4 feldmaršala i 10 generala. Bošnjaka je bilo između 10 I 15 hiljada. Bili su to prekaljeni borci koji su branili svoju rodnu grudu.

Ova znamenita bitka, boj pod Banjom Lukom, desio se 4. Augusta 1737. I trajao je od podne do zalaska sunca. Bošnjaci su odmah na početku navalili tako silovito da su za tren bile poremećene sve neprijateljske linije. Istovremeno su provalili branioci iz grada pa je u redovima Austrijanaca nastao lom i potpuno rasulo. Do zalaska sunca učinjeno je ukupno pet juriša, a u posljednjem je austrijska vojska potpuno razbijena i do nogu potučena. Na bojnom polju ostalo je ležati više od 1000 austrijskih vojnika, među kojima dva pukovnika, jedan major, devet kapetana i petanest nižih oficira, a i u Vrbasu se utopilo preko hiljadu neprijateljskih vojnika. Austrijanci su iza sebe ostavili cjelokupno naoružanje s puno topova, pušaka, sablji, te 15 hiljada buradi baruta. Bila je to velika i važna pobjeda branilaca Bosne, koja je zabilježena u mnogim historijskim izvorima. U toj bici posebno su se istakli slavni zvornički kapetan Mehmed-beg Fidahić i čuveni Sarajevski junak hadži Ahmed Kandelija.

Enver Imamović, Pregled historije Bosne, Kongres Bošnjaka svijeta, Sarajevo, 2016.