Bosanska alhamijado literatura, prema općeprihvaćenoj definiciji, jeste literarna tradicija koja je nastajala na narodnom bosanskom jeziku i na arapskome pismu – arabici / arebici, prilagođenom fonetskom sistemu datog jezika. Postojanje narodnog proznog i poetskog izraza na prostoru Evrope zapisanog arabicom zabilježeno je u islamskoj Španiji i Portugalu, te u Grčkoj, Albaniji, Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu, Hrvatskoj, Bugarskoj, Rumuniji i Transilvaniji u osmanskom kulturnom kontekstu. Danas je prihvaćeno i dokazano stajalište da se, pored navedenih oblasti, država i pokrajina, arapsko pismo koristilo i za zapisivanje tekstova na grčkom, albanskom, poljskom, mađarskom i nekim drugim jezicima. Međutim, nesporna je činjenica da se na prostoru današnje i historijske Bosne (i Hercegovine), u okvirima osmanske vlasti na Balkanu, ponajviše od svih drugih navedenih područja, pisalo i zapisivalo na arapskom grafijskom sistemu i na lokalnom, domaćem, narodnom – bosanskom jeziku, imajući pri tome u vidu činjenicu da je arebička građa na Pirinijima nestajala tokom minulih stoljeća. Upravo ova činjenica ide u prilog specifičnom kulturalnom izrastanju bosanskog jezika, kako u supstancijalnom, tako i u grafijskom, te kulturno-historijskom smislu, te kako u pogledu drugih, njemu susjednih i bliskih jezika, tako i u slavistici uopće – jer ni u jednom slavenskom jeziku nije sačuvan toliki broj tekstova na arebici različite provenijencije, kako se to može naći u bosanskom kao slavenskom jeziku. Ne treba zaboraviti da su na narodnom jeziku zapisanom arabicom pisali i pjevali autori koji nisu znali neki od triju elitnih jezika u Osmanskom carstvu – arapski, perzijski i turski – ali i pisci i pjesnici koji su iza sebe ostavili zasebna prozna i poetska djela na nekom od spomenutih triju jezika, a koji su u pjesmama na maternjem jeziku nastojali svoju misao dostaviti do što većeg broja čitalaca. Također, pjevali su i vođeni zovom rodne grude koje su se sjećali po kulturnim, političkim i ekonomskim centrima Osmanskoga carstva, gdje su se obrazovali ili službovali kao namjesnici, muftije, sudije, oficiri, naučnici, leksikografi, učenjaci ili vojnici, te ponekada i s namjerom da drugim pjesnicima dokažu kako je i njihov maternji jezik poetičan te kako je na tome jeziku moguće izvoditi vrlo zahtjevne poetičko-metričke obrasce ovaploćene u arapskom, perzijskom ili turskom jeziku.
Literarna tradicija na nearapskom jeziku zapisana prilagođenim arapskim pismom u evropskom kontekstu nazvana je svojevremeno alhamijado i pod ovim pojmom danas se uglavnom prepoznaje. Riječ alhamijado španska je adaptacija (aljamiado) riječi arapskog porijeklaʿağam odnosno „adžamija“, odnoseći se na pisano stvaralaštvo španskog jezika arapskim pismom, što podrazumijeva viševjekovnu emevijsku vlast Arapa.
Otkako se počela naučno izučavati sredinom XIX st., alhamijado literatura ostala je objekt kojim se i danas zanima više različitih humanističkih disciplina. Posebno u kontekstu sinhronijske i dijahronijske bosnistike, fenomen alhamijada dobija na značaju, tim prije što je potreban ne samo književnohistorijski i historiografski aspekt proučavanja, nego i lingvistički, koji je do danas ostao u sjeni prethodno spomenutih naučnih istraživanja. Naime, proučavanje historijskih, historiografskih i književnohistorijskih aspekata alhamijado literature može neopravdano upućivati na pozitivističko tumačenje pojava ove književnojezičke prakse. Međutim, proučavanje spomenika neke kulture prvorazredni je zadatak svake humanističke discipline, posebno one filološke, pa se danas može tvrditi da postoji dovoljan broj referentnih jedinica koje su, historiografski gledajući, relevantne za brojna druga istraživanja – dakle ne samo u kontekstu historije književnosti i historiografije – već i u komplesku etnološko-antropoloških i kulturalno-folklorističkih studija, ali i nekih lingvističkih disciplina i književnoteorijskih perspektiva.
U novije vrijeme, relativno odnedavno, postoje stavovi da se bosanska alhamijado književnojezička tradicija imenuje izrazom bosnevijska literatura, shodno samoj tradiciji imenovanja ove vrste književnojezičkog stvaralaštva u izvorima samih autora koji je tako nazivaju i koji joj pripadaju.
Alen Kalajdžija
Izvori
Alen Kalajdžija, Predstandardni idiom bosanske alhamijado literature, Edicija Radovi, knjiga 24, Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2019.
Nametak, Abdurahman: Hrestomatija bosanske alhamijado književnosti, Biblioteka Književno nasljeđe, Svjetlost, Sarajevo, 1981.
