Rana prošlost kršćanstva na području Bosne u velikoj je magli po pitanju historijskih podataka. Znamo da je tokom kasne antike djelovala Bestoenska crkva- ecclesia Bestoensis, čiji je biskup bio Andrija o kojem se jako malo zna. Biskup Andrija se spominje u aktima crkvenih koncila održanih u Saloni (Solin kod Splita) 530. i 533. godine. Nije poznato da li je, i ako jeste, u kojem obimu, ova crkvena organizacija preživjela burna stoljeća koja su uslijedila, pogotovo nakon doseljavanja Slavena. Drugi val kristijanizacije ovih prostora odvio se najvjerovatnije u sklopu misije braće Ćirila i Metodija (Konstantina) u 9. stoljeću, kada se može tražiti i vrijeme nastanka Bosanske biskupije. Kao i u svim ćirilometodijevskim crkvama, i u bosanskoj se služba odvijala na narodnom jeziku, pisana najprije glagoljicom, a zatim ćirilicom, a na njenom čelu su se nalazili domaći ljudi, ali su i pored toga oni potpadali pod jurisdikciju Rimske crkve. Sporadični i jako nesigurni izvori crkvene provenijencije donose spomen sedmerice bosanskih narodnih biskupa prije nego što je ova biskupija povjerena crkvenom redu dominikanaca, a to su : Vladislav (1141), Milovan (-1141), Radogost (1171), Danijel (1195), Dragonja (1209), Vladimir (između 1223. i 1234) i Bratoslav (?). (Lejla Nakaš, Drago Župarić, Ana Lalić, Dženan Dautović, Esad Kurtović: Codex Diplomaticus Regni Bosnae. Povelje i pisma stare bosanske države. Mladinska knjiga, Sarajevo 2018.)