Iako s ograničenim legislativnim pravima, Sabor je bio institucija bez koje se nisu mogla riješiti značajna pitanja. On je imao pravo da sarađuje na onim pitanjima koja zakonom o upravljanju u Bosni i Hercegovini nisu bila u isključivoj nadležnosti parlamenata Austrije i Ugarske. Donošenjem Ustava i početkom rada Sabora bila je završena izgradnja ustavnopravnog poretka u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske uprave. Ograničenja Sabora bila su višestruka. Sabor nije mogao samostalno predlagati i donositi zakone, a o nekim pitanjima nije mogao ni raspravljati. Zemaljska vlada za svoj rad nije odgovarala Saboru niti je sastav Vlade zavisio od Sabora. S druge strane, Vlada je zavisila od ovog predstavništva u pogledu sredstava kojima je raspolagala jer je visina godišnjeg budžeta zavisila od Sabora. Iako Sabor nije mogao samostalno odlučivati o najvažnijim pitanjima za zemlju i narod, ipak su se iz istupa saborskih poslanika mogle uočiti težnje pojedinih društvenih slojeva koje su oni predstavljali, o čemu su austrougarske vlasti vodile računa. (Mustafa Imamović, Zemaljski Štatit u ustavnoj historiji Bosne i Hercegovine,  Historijska traganja, 7, 2011.)