Austro-Ugarska je formalno anektirala Bosnu i Hercegovinu 1908. godine, suprotno Berlinskom kongresu. Nakon priprema, 20. februara 1910. proglašen je Zemaljski ustav (Štatut) za Bosnu i Hercegovinu. Ustav je garantovao jednakost pred zakonom, no uprava je ostala pod kontrolom Beča. Uvedene su tri nove institucije, najvažnija je bio Zemaljski sabor.
Sabor je imao ograničena prava, nije mogao samostalno donositi zakone ni raspravljati o nekim pitanjima. Zemaljska vlada nije bila odgovorna Saboru, ali je budžet zavisio od Sabora. Iako ograničen, Sabor je bio važan kao politička institucija za izražavanje društvenih interesa.
Sabor je bio sastavljen po konfesionalnom (vjerskom) i kurijalnom principu: 20 virilnih članova i 72 izabrana zastupnika. Tri vjerske skupine (muslimani, pravoslavci i katolici) imale su proporcionalan broj članova, Jevrejima je pripao jedan mandat. Predsjednika Sabora postavljao je car, a ne zastupnici.
Stanovništvo je bilo podijeljeno u tri kurije: bogati zemljoposjednici i intelektualci, gradsko stanovništvo, i seosko stanovništvo. Mandati su bili raspodijeljeni po ovim kurijama, a u Saboru su dominirali intelektualci i zemljoposjednici.
Na izborima 1910. godine ulaze četiri stranke koje predstavljaju vjerske/nacionalne zajednice: Srpska narodna organizacija, Muslimanska narodna organizacija, Hrvatska narodna zajednica i Hrvatska katolička udruga. Među zastupnicima bili su istaknuti kulturni i politički radnici tog vremena, poput Safvet-bega Bašagića, Petra Kočića i drugih.
Zemaljska vlada imala je velik utjecaj na rad Sabora i često je određivala ishod rasprava. Sabor je mogao samo upućivati peticije Zemaljskoj vladi i nije mogao nadzirati njezin rad. Car Franjo Josip sazvao je Sabor 1910. godine, a prvi predsjednik bio je Ali-beg Firdus.
Sabor je u početku djelovao složno, ali su sukobi nastali oko zakona o poštanskoj štedionici i agrarnog pitanja. Agrarno pitanje bilo je ključno, posebno odnos između zemljoposjednika (uglavnom muslimana) i zakupaca/kmetova (uglavnom pravoslavnih). Jezično pitanje također je bilo važno, raspravljalo se o službenom jeziku i pismu. Sabor je djelovao kroz četiri zasjedanja, raspravljao o brojnim zakonima, a najveću moć imao je prilikom usvajanja budžeta.
Sporazumeno je usvojen naziv “srpsko-hrvatski” kao službeni jezik 1912. godine. Zakon o službenom jeziku izglasan je 1913. godine, s ograničenjima na željeznicama gdje je zbog vojnih razloga ostao primat njemačkom jeziku. Nacionalne napetosti bile su izražene kroz agrarna i jezična pitanja.
Zasjedanja Sabora prekinuta su 1913. godine zbog političkih kriza i međunarodnih sukoba. Nakon atentata na Franza Ferdinanda u Sarajevu 28. juna 1914., saborska djelatnost završava. Car je 1915. godine formalno raspustio Sabor. Neki usvojeni zakoni nisu bili implementirani zbog ratnih okolnosti.
Zemaljski sabor označio je početak parlamentarizma u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom upravom. Kroz rad Sabora razvijale su se nacionalne političke stranke i sukobi, posebno oko agrarnog i jezičnog pitanja. Sabor je imao ograničenu moć, ali je bio važno mjesto izražavanja društvenih i nacionalnih interesa.
Adis Holjan
