Bosna Srebrena je franjevačka provincija i jedina ustanova iz bosanske srednjovjekovne države koja je uspjela opstati do danas. Nakon osvajanja Sulejmana II., na kratko je bila proširena izvan granica Bosne i Hercegovine, pokrivajući veći dio današnje Hrvatske i susjednih zemalja, prostirući se od Jadranskog mora do Budima i Sofije.
Nastala je 1514. godine kada je Bosanska vikarija podijeljena na Bosnu-Hrvatsku i Bosnu Srebrenu. Već 1517. godine obje vikarije su postale provincije.
Bez obzira na mnoge teškoće, bosanski franjevci su imali širok spektar djelatnosti. Pored dušobrižništva, širili su prosvjetu i kulturu u različitim krajevima, uključujući zapadnu, srednju, južnu i istočnu Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srijem, Bačku i dijelove Kraljevine Ugarske. Bili su prvi učitelji i začetnici književnih i naučnih djela. Također su se isticali kao borci za zaštitu naroda od nasilja, često trpeći posljedice zbog toga.
Prvo sjedište Franjevačke provincije Bosna Srebrena bilo je u Srebrenici. Franjevci ove provincije djelovali su širom Balkana i susjednih područja, sve do jadranske obale, Budima i Pešte. Prije velikih stradanja Bosne i iseljavanja za vrijeme Eugena Savojskog, provincija je imala više od 40 samostana. Danas u Bosni postoji 18 samostana, u Srbiji jedan u Beogradu, te jedan u Hrvatskoj u zagrebačkoj Srednjoj Sopnici.
Prije dolaska Turaka, na području današnje Bosne i Hercegovine franjevci su imali mnogobrojne samostane, među kojima su oni u mjestima poput Herceg Novog, Ljubuškog, Imotskog, Mostara, Konjica, Kreševa, Fojnice, Tešnja, Bijeljine, Jajca, Bihaća i mnogim drugim.
Nakon što su Bosna, Hercegovina i hrvatske zemlje pale pod osmansku vlast, a budući da nije bilo drugih svećenika, franjevci i nekoliko glagoljaša bili su jedini koji su se brinuli o očuvanju katoličke vjere. Tada je služenje duhovne službe bilo izuzetno teško jer je većina crkava i samostana srušena ili nije bilo dopušteno graditi nove. Bogoslužja su se često obavljala na otvorenom, a franjevci su često morali pješačiti desetine kilometara kroz opasne terene i zbog opasnosti su znali nositi civilnu odjeću. Mnogi su stradali ili bili teško ranjeni dok su obavljali svoje dužnosti.
Zbog toga što bosanski biskupi nisu imali direktnu vezu sa svojim vjernicima u Bosni i Hercegovini, 1735. godine osnovan je Apostolski vikarijat u Bosni, a domaći franjevci imenovani su za apostolske vikare sve do 1881. godine. Prvi apostolski vikar bio je fra Matija Delivić. Kasnije su nastali i sukobi unutar Apostolskog vikarijata, što je dovelo do osnivanja Apostolskog vikarijata u Hercegovini 1847. godine, na čijem čelu je bio fra Rafael Barišić. I apostolski vikari suočavali su se s brojnim teškoćama, kako na putu, tako i u samostanima.
Nakon osmanskih osvajanja, provincija Bosna Srebrena neko vrijeme je obuhvatala područja mnogo šira od Bosne i Hercegovine, od Dalmacije na jugu do Budima na sjeveru i Temišvara na istoku, uključujući i dio današnje Bugarske. U tom području nalazila su se mnoga mjesta kao što su Šibenik, Knin, Sinj, Mostar, Tuzla, Osijek, Pečuh, Budim i mnogi drugi, gdje su franjevci bili jedini dušobrižnici i prosvjetitelji naroda. Od početka 17. stoljeća razvili su značajnu književnu djelatnost na hrvatskom jeziku, kako bosančicom, tako i latinicom, kao i na latinskom jeziku, prvenstveno radi pastoralne brige i školovanja mladih.
Danas Franjevačka provincija Bosna Srebrena ima tri svoje odgojno-obrazovne ustanove: Franjevačku klasičnu gimnaziju smještenu u Visokom, Franjevački novicijat koji se nalazi na Gorici kod Livna, te Franjevačku teologiju, visokoškolsku ustanovu u Sarajevu.
Adis Holjan
