Pored konkretnih podataka sadržanih u djelu De administrando imperio, o položaju Bosne sredinom 10. stoljeća govori i činjenica da se njen vladar ne navodi među arhontima (vladarima) Hrvata, Srba, Zahumljana, Konavljanja, Travunjana, Dukljana i Moravljana kojima su carevi Konstantin VII i njegov sin Roman II upućivali naredbe između 949. i 959. godine. Ova izvorna praznina prati Bosnu i u narednom periodu. Nažalost, šutnju izvora pokušali su vlastitim konstrukcijama popuniti brojni autori koji su pisali o ovom vremenu. U želji da pođu korak dalje od svojih prethodnika oni su iz nekih izvora izvlačili više zaključaka nego što je realno bilo moguće. Značajnu ulogu u takvim pristupima igrala je i politika koja je pomutila pogled modernih historičara na prošlost, te je rani srednji vijek u Bosni često predstavljan tendenciozno i gotovo redovno u sklopu promatranja prošlosti hrvatske ili srpske države. Najviše je u tom smislu poslužio jedan izvor iz kasnijeg vremena, čuveni „Ljetopis popa Dukljanina“ ili „Barski rodoslov“. Pouzdanost ovog spisa je u historiografiji različito ocjenjivana, a o njegovom autoru i vremenu nastanka i dalje postoje brojna neslaganja. Prema današnjim pretpostavkama sastavio ga je neimenovani barski svećenik u drugoj polovini 12. stoljeća, i to u sklopu želje da se obnovi Dukljanska nadbiskupija, s pretenzijama za prevlašću nad susjednim biskupijama, uključujući i bosansku, s čijeg tla bi mogla ubirati crkvenu desetinu. Sam Ljetopis je konfuzno i neujednačeno štivo, s velikim razlikama u pojedinim opisima starijih i mlađih razdoblja, te se veoma teško prati. Zanimljivo je da se u njemu Bosna javlja više puta, i to kao velika i snažna država, što stoji u suporotnosti s drugim savremenim historijskim spomenicima. (Lejla Nakaš, Drago Župarić, Ana Lalić, Dženan Dautović, Esad Kurtović: Codex Diplomaticus Regni Bosnae. Povelje i pisma stare bosanske države. Mladinska knjiga, Sarajevo 2018.)