Tri godine nakon okupacije Bosne i Hercegovine, dakle 1881., Austrija je donijela provizorni zakon o odbrani, što je u cjelini odgovaralo zakonu o odbrani za ostale krunske zemlje i provincije Monarhije. Obvezivao je domaću mladež na služenje vojnog roka u sastavu austrijske vojske (k.u.k. Armee). Car je 4. novembra izdao proglas stanovništvu BiH u kojem se kaže da je ”došlo vrijeme da sinovi zemlje sposobni za odbranu stupe na dužnost i da im bez razlike na vjeru pripadne čast da u odbranu svoje domovine nose oružje”. Po objavi tog zakona došlo je do talasa iseljenja, a u Hercegovini čak i do nemira. Muslimanski dio stanovništva je bio protiv tog zakona jer se nisu mogli pomiriti da služe kršćansku vojsku na način i po običaju koji je u suštoj suprotnosti s tradicijom s kojom su do tada živjeli puna četiri stoljeća.

Da bi se veliki talas nezadovoljstva donekle prigušio, ponešto su ublažene odrednice za regrutiranje. Sad je postojala mogućnost da svaki vojni obveznik unutar tri mjeseca po prijemu poziva pronađe zamjenu. Kasnije je ta mogućnost ukinuta pa je svaki obveznik morao osobno odslužiti propisani vojni rok. Svećenici, sudije, imami, šejhovi, ljekari, apotekari, učitelji i ljudi stariji od 70 godina nisu morali obavljati vojnu službu.

Vojna obaveza za mlade Bošnjake počinjala je s godinom u kojoj su navršavali 20 godina života. Trajala je tri godine na prvoj liniji, a devet godina u rezervi.  Zakletva Bošnjaka imala je samo jednu rečenicu. Glasila je: “Zaklinjem se Bogu Svemogućem da ću biti odan Njegovom Veličanstvu caru i kralju Franzu Josephu Prvom i da ću slijediti sva naređenja meni pretpostavljenih i viših, čak i u životnoj opasnosti.“

Već 1882. su oformljene prve četiri bosanskohercegovačke pješadijske čete (u Sarajevu, Banjoj Luci, Donjoj Tuzli i Mostaru) u kojima su služili domaći regruti. Slijedeće godine formirane su još četiri čete, a onda 1884. i 1885. godine također po četiri, pa ih je bilo ukupno šesnaest. Od ovih četa su 1885. godine formirana četiri samostalna pješadijska bataljona (sa oznakama I – IV). U narednom razdoblju izvršeno je formiranje lovačkih bataljona. Potrebni instruktori, kao i neophodni podoficiri i oficiri bili su uzeti iz postojeće vojske. Kasnije, kad su već neki bosanski kandidati po završetku kadetske škole u Beču oslobođeni daljne obaveze, počela je popuna oficirskog kadra domaćim oficirima.

Godine 1894. su od dvanaest samostalnih bataljona oformljena četiri pješadijske regimente (puka). Iza 1889. godine sve četiri su iz Bosne prebačene u razne dijelove Monarhije. Od tada su bosanskohercegovački regruti služili rok izvan svoje zemlje. Prva bosanskohercegovačka pješadijska regimenta (br. I) popunjavala se s područja Sarajevskog okruga, a stacionar joj je bio u Beču. Regimenta br. II popunjavala se regrutima iz Banjalučkog okruga sa stacionarom u Gracu. Regimenta br. III popunjavala se iz Tuzlanskog okruga, sa stacionarom u Budimpešti, a regimenta br. IV iz Mostarskog okruga, sa stacionarom u Beču, a kasnije je premještena u Trst.

Bosanskohercegovačke pješadijske regimente sastojale su se od po četiri bataljona, dok je jedan bataljon bio u rezervi. Bataljon se sastojao od tri čete. Godine 1895. svaka regimenta je dobila svoj orkestar.

Uniforma bosanskohercegovačkih vojnika sastojala se od čakšira u obliku širokih hlača (po uzoru na bosansko narodno odijelo) do koljena i dokoljenica, sve svijetloplave boje. Muslimani su na glavi nosili crveni fes a kasnije su ga nosili svi bosanskoherccgovački vojnici bez obzira na vjersku pripadnost. Regruti su dobijali još dolamu, rukavice bez prstiju i okovratnik, zatim dva para košulja, gaća i kožnih cipela. Od opreme dobijali su ruksak napravljen od teleće kože i jute, i još jednu torbicu za municiju. Vješala se preko ramena a držala se ispod pazuha. U opremu je spadao i pribor za kuhanje, posude za jelo, nepromočiva vrećica za hljeb, boca za vodu i ogrtač.

Što se tiče pitanja vjere, budući da su vjerske potrebe i običaji bosanskohercegovačkih vojnih obveznika kršćanske i jevrejske vjere bili sadržani u propisima za K.u.k. vojsku, uključenje muslimana u njene redove je zahtijevalo da se donesu specifične odredbe. Ministarstvo rata je izdalo Naredbu kojom je bilo propisano da vojnicima muslimanima petak bude slobodan dan, a za Ramazanski i Kurbanski bajram da praznuju tri, odnosno četiri dana. Trebalo je stalno imati u vidu da im je zabranjeno trošiti svinjsko meso, mast i vino. Određeno je da se za njih hrana kuha u posebnom posuđu, da im se osigura imam, slobodno vrijeme od 11-13 sati za klanjanje džume i da na oba bajrama idu u džamiju jedan sat prije izlaska sunca. Za klanjanje se trebao urediti poseban prostor (hodnik, soba u kasarni), iako se klanjanje moglo obavljati i vani. Vojnim odjeljenjima bosanskohercegovačkih vojnih obveznika trebalo se za uzimanje abdesta dati dovoljan broj bakrenih zdjela (čaša) i vrčeva (ibrika). Ako vojnik musliman umre, na sahrani se nije trebala dodjeljivati muzika, bubnjevi ili trube, a zakonom iz 1908. godine odlučeno je da se u slučaju rata poginuli sahranjuju kao šehidi. Nakon prve vojne obuke, vojnim bolnicama je trebalo dodijeliti bosanskohercegovačke vojnike da se podučavaju njegovanju bolesnika i da, kada nema imama, obave vjerske obrede. Na kraju, u bosanskohercegovačkim odjeljenjima se umjesto zapovjedi “klekni na molitvu” trebala koristiti zapovjed “na molitvu”.

LITERATURA:

• Dr. Zijad Šehić: “ U smrt za cara i domovinu! Bosanci i Hercegovci u vojnoj organizaciji Habsburške monarhije 1878-1918.“, Sarajevo, 2005.
• Dr. Enver Imamović: “HISTORIJA BOSANSKE VOJSKE“, Sarajevo, 1999.
• Werner Schachinger: “BOŠNJACI DOLAZE 1879.-1918. Elitne trupe u K. und K. Armiji“, Lovran, 1996.