Ovaj srednjovjekovni kodeks, kako to pokazuje njegova paleografska i jezička razina, pisan je početkom 15. stoljeća. O povijesti rukopisa i njegovom dospijeću u Rusiju zna se da ga je otkrio Aleksandar Giljferding 1857. godine u samostanu Dovolja te je u Rusku nacionalnu biblioteku, gdje je i danas pohranjen pod rednim brojem sedam (Гильф. 7), stigao 1868. godine kao dio zbirke Giljferdinga. Evanđelje ima 114 listova, dok tekst obuhvata 110 listova, dva su prazna lista na početku i na kraju. Za razliku od drugih evanđelja iz bosanske grupe koja su pisana na pergamentu, Dov je pisano na papiru, a samo su tri pergamentna lista (44, 45, 48), uobičajenog jednostupčanog formata (21,5 x 14,5 cm) i s uobičajenim brojem redaka na stranici – 22.
Knjiga je pisana smeđim, neki dijelovi i crnim mastilom, dok je crveno mastilo rezervirano za naslove opširnih glava na horizontalnim marginama, na crvene retke koji upućuju na početak tih poglavlja te na crvene inicijale koji signaliziraju početke Amonijevih glava, a nekad i bez ikakve veze s počecima Amonijevih glava. Iluminacija rukopisa dosta je oskudna – nema animalističkih crteža, a ni portreta evanđelista. Većinom je ornamentika ograničena na skromno ukrašena velika slova te postojanje zastavica ispred popisa opširnih glava i ispred početaka sačuvanih evanđelja. Na paleografskoj razini pisar Dov slijedi slovnu morfologiju karakterističnu za crkvenoslavenske rukopise bosanske škole s kraja 14. i početka 15. stoljeća.
Cijeli je tekst ispisivala jedna ruka, mada se na prvi pogled čini da je više pisara učestvovalo u procesu prepisivanja. Tekst Dovoljskoga evanđelja pisan je prema istim ortografskim principima kojima su pisani tekstovi svih bosanskih evanđelja, ali se u ovome kodeksu susreću neke osobine koje nisu svojstvene drugima bosanskim crkvenim tekstovima, npr. zamjena jata s /a/. Općenito govoreći tekst je nepažljivo prepisivan, a stječe se i dojam da pisar često nije razumijevao ono što je prepisivao. Dov nema sačuvan kolofon pa nema podataka kome je rukopis bio namijenjen, zatim nema podataka o imenu pisara, kao ni o tačnom vremenu i mjestu nastanka kodeksa. najstarijoj sudbini ovoga kodeksa. svjedočiti o relativno bližoj povijesti knjige nalazi se stranici 19a, na gornjoj margini, a to je zapis Пива ispisan novijom ćirilicom.
Erma Ramić Kunić
