Vjernici Crkve bosanske u izvorima su često nazivani pogrdnim imenima poput “patareni”, “maniheji”, “babuni” i “kudugeri”, dok se pojam “bogumili” rijetko koristio, iako je neosnovano postao uobičajen u literaturi. Oni sami sebe nazivali su jednostavno “krstjanima”, a svoju crkvu smatrali pravovjernom, Božijom crkvom – ecclesia bosniensis. Njihova vjera, koju su nazivali “pravom vjerom apostolskom”, razlikovala se od katoličke i pravoslavne, ali nije bila usmjerena protiv kršćanstva kao religije, već protiv službenih crkava. Veza između “krstjana” s Bilinog Polja 1203. godine i vjernika Crkve bosanske iz 14. stoljeća nije potpuno jasna. Vjerske prilike u Bosni razvile su se pod utjecajem crkvenih reformi u 13. stoljeću i premještanja Bosanske biskupije u Đakovo. Prva historijska svjedočanstva o Crkvi bosanskoj kao organizaciji potječu iz 1320-ih godina, dok nedostatak izvora otežava precizno razumijevanje njenog ranijeg djelovanja.
Iako su pripadnici Crkve bosanske isticali svoje pravovjerje i apostolsko porijeklo, izvori o njihovoj vjeri i praksi ostaju oskudni i proturječni. Strani izvori, koji ih često optužuju za krivovjerje, bili su odbacivani, dok domaći izvori, iako rijetki, bilježe elemente vjere različite od službenih crkava. Zaključuje se da su bosanski krstjani poštovali krst, svece i kršćanske blagdane, postili, te smatrali knjige Starog i Novog zavjeta svetima.
