Prema dostupnim historiografskim podacima, Mula Mustafa Bašeskija, sin Ahmedov i Fatimin, rođen je 1731. ili 1732. godine u u Sinan-pašinoj mahali u Sarajevu. Prema podacima do kojih dolazi Mehmed Mujezinović, na osnovu zabilješki koje je ostavio njegov sin Mustafa Firaki, Mula Mustafa Bašeskija umro je 18. augusta 1809. godine. Nadimak Bašeskija ponio je po zvanju koje je dobio u tom vaktu, a odnosilo se na „glavnog“ pripadnika janjičarskog poziva, veterana. Pored ovog nadimka, Bašeskija se potpisivao i kao Ašik i kao Šefki (Ševki), premda je od pseudonima Ašik kasnije prešutno odustao. Školovao se za kazaza, ali prema dostupnim podacima, tim poslom nije se bavio. Godine 1763, budući da je pokazivao sklonost ka pisanju i razumijevanju važnosti pisarske i zapisivačke prakse, odlučio se za pokretanje posla nedaleko od Begove džamije, otvorivši dućan za pružanje pravno-intelektualnih usluga, koje su se u tom dobu odnosile uglavnom na pisanje različitih dopisa pojedinaca različitim nivoima administracije, radivši taj posao predano i dugoročno.
Bašekija je već 1756. počeo s vođenjem svoga Ljetopisa, najvećim dijelom pisan na osmanskoturskom jeziku arapskim neshi-pismom, koji istraživači još nazivaju bosanskim osmanskoturskim zbog jakog utjecaja bosanske gramatike i bošnjačkog mentaliteta autora koji piše ovo djelo, bilježeći u naredno pola stoljeća i više, sve relevantne pojave koje su bitno odredile njegov rodni grad, ili su imale veze s njegovom domovinom, odnoseći se najvećim dijelom na neke važne događaje koji su obilježeli vrijeme njegova bivstvovanja. On je također u svojoj hronici – ljetopisu pisao i na bosanskom jeziku – nekoliko pjesama, bilježio je neke sekvence na bosanskom jeziku te je dao ogroman popis antroponima, tačnije imena umrlih stanovnika Sarajeva dobrim dijelom i na bosanskom jeziku. Ono što Bašeskiju čini pouzdanim hroničarem jeste činjenica da je uvijek pisao tačan datum – dan, mjesec i godinu, koji se odnosio na zabilježeni događaj.
Bašeskijina odanost svome identitetu može se jasno vidjeti, između ostalog, i u stavu o vrijednosti bosanskog jezika, koji on ne samo da poredi s vleikim orijentalnim jezicima, već iskazuje i divljenje prema leksičkom bogatstvu svoga maternjeg jezika. Tako je u jednom dijelu Ljetopisa slavodobitno naglasio kako su npr. turski i arapski jezik za razliku od bosanskog leksički znatno siromašniji u oblicima riječi kojima se označavaju glagoli kretanja, tačnije kazano, glagola otići, navodeći čak 45 bosanskih oblika za neke glagolske lekseme. Iako je riječ o hiperboliziranom stavu, posebno u vezi s konstatacijom o drugim svojevrsno kontrastiranim jezicima, važnije je istaći u tom kontekstu piščevu potrebu da naglasi raznovrsnost i leksičko bogatstvo svoga maternjeg jezika, što u navedenom slučaju nije nimalo bezazlena činjenica.
Prema Bešekijinu tadašnjem saznanju, turski ima samo glagol gitmek, a arapski tri: zehebe, raha i mešā, a za bosanski je dao sljedeće aoristne ili prezentske oblike za 3. lice jednine: odde, otiđe, odplaha, odgmiza, odlaza, odganpa, odtapa, odpeda, odkasa, odkreka, odgelase (odgela se), odklipa, odhuka, odvurja, odherbeza, odtrapa, odbata, odšata (odšeta), odhunja, odhlapa, odfista, odklaša, odzvizdi, odklapa, odhurlja, odđipa, odsunja, odlista, odvreba, odhega, odbatina, odgigase (odgiga se), oššiba, odskaka, odtavrlja, odbavrlja, odplača, odbatlja, odgaza, odtalja, odvrlja, odklasa, odega (ode ga), ostupa.
Navedeni oblici uglavnom se odnose za značenje odvajanje, odmicanja ili udaljavanje, čemu se svjedoči prefiks od-, koji se gotovo redovno daje uz različite korijenske osnove, koje dobijaju figurativno značenje, čime je postignut traženi efekt. To svakako ne znači da je Bašeskija upravu kad je riječ o turskom ili arapskom jeziku, ali s druge strane nesumnjivo govori o narodnom jezičkom potencijalu glagolskih formi koje je Bašeskija aktualizirao u datom značenju.
Pored toga, ovaj ljetopisac u sličnom kontekstu spomenuo još i 12 oblika glagola sa značenjem jesti. I u ovom stavu navodi samo neke pojedinačne glagole iz arapskog (ekele) i turskog (yemek). Bosanski glagoli upotijebljeni u oblicima prezenta trećeg lica sa značenjem jedenja u Bašeskijinoj zabilješci jesu: jede, gvaca, zvoca, pirća, sublja, lotri, hapi, gloginja, lavutri, momolji, hlapa, čaluga. Navodeći primjere za glagol jesti, Bašeskija kaže da ih ima još, „pa i dalje prosuđuj“. I ovi oblici, kao što se može vidjeti, nerijetko su metaforički iskorišteni, što potvrđuje figurativnost jezičkog izraza narodnog postanja, za kojim poseže ljetopisac, vješto iskorištavajući navedeni stav o moćnoj bosanskoj jezičkoj praksi.
Nema sumnje, Bašeskija je jedan od najvažnijih hroničara grada Sarajeva, ali i onih ljudi koji su bili svjesni svoga kulturnog identiteta kojem pripadaju svom svojom sugestivnom autonomnošću.
Alen Kalajdžija
Izvori
Mujezinović, Mehmed: Mula Mustafa Bašeskija. Ljetopis, Biblioteka Kulturno nasljeđe, Sarajevo-publishing, Sarajevo, 1997.
Nametak, Abdurahman: Hrestomatija bosanske alhamijado književnosti, Biblioteka Književno nasljeđe, Svjetlost, Sarajevo, 1981.
