Ovaj kodeks otkriven je tek 1960. godine, i ono je posljednje koje je pronađeno i identificirano kao bosansko. Pronađeno je u srkvi sv. Nikole u Podvrhu kod Bijelog Polja na Limu (u jednom periodu to je bila teritorija bosanske države), a danas se nalazi u manastirskoj riznici na Cetinju. Divoševo jevanđelje nije u potpunosti sačuvano, nedostaje mu početak, osim toga tekst je isprekidan jer i unutar kodeksa nedostaje izvjestan broj listova koji su ispali i izgubljeni, a nema ni kraj. Nije sačuvan kolofon (kojeg je vjerovatno bilo) tako da se o njegovom naručiocu i pisaru zna samo po marginalnim bilješkama, ali se ne zna tačno vrijeme nastanka, pa ni mjesto na mojem je kodeks pisan.
Divoševo jevanđelje pisano je na pergamentu, ali je umjesto ispalih listova ubačeno šest listova papira, koji su se sačuvali. Po svemu sudeći autor je Manojlo Grk, koji je umro u Kotoru prije 1335. godine, te na osnovu toga možemo otprilike pretpostaviti kada je kodeks nastao. Sve vanjske oznake Divoševog jevanđelja uklapaju se u tip bosanskih jevanđelja: veličina mu je 22,5×16,5 cm, jednostupčano je, zastupljena je scriptura continua, mehaničko sječenje riječi na kraju retka, nema nadrednih znakova, pismo je bosanski poluustav četvrtastog tipa, a ortografski se potpuno slaže sa ostalim bosanskim kodeksima.
Herta Kuna, Srednjovjekovna bosanska književnost, Forum Bosnae, Sarajevo
