Dobrinja je na početku rata bila potpuno zatvorena i opkoljena, a stanovnici su se našli prepušteni sami sebi. Prve dane obilježavala je velika opasnost jer su samo najhrabriji pokušavali prelaziti barikade koje su bile pod stalnom vatrom agresora. Ipak, ni metak, ni granata, ni bomba, ni ustaški i četnički terori nisu spriječili stanovnike Dobrinje da se hrabro bore i brane svoje domove. Među njima, Želimir Vidović Keli je 17. maja 1992. godine postao poznat kao posljednji Dobrinjac koji je, uprkos mnogobrojnim barikadama i kiši granata, uspio prevesti ranjenike do bolnice Koševo.

Nažalost, njegov put se tragično završio, na povratku je zaustavljen na jednoj barikadi i odveden u zloglasnu kasarnu u Nedžarićima, gdje ga je mučio i likvidirao poznati zločinac Željko Ražnatović, poznat kao Arkan. Ovaj događaj jasno je pokazao hitnu potrebu za uspostavljanjem medicinske ustanove unutar Dobrinje, jer je pristup vanjskim bolnicama bio presječen.

Prije 30 godina osnovana je Dobrinjska bolnica koja je tog dana primila prve pacijente i tokom cijelog rata nije zatvarala svoja vrata. Dobrinja je tada bila mlado, ali perspektivno i gusto naseljeno mjesto sa oko 12.000 stanova i tri osnovne škole, ali je imala veliki problem a to je nedostatak zdravstvene ustanove. Zahvaljujući trudu i angažmanu doktora Jusufa Hadžira, koji je bio specijalista traumatologije, i Fude Babića iz Civilne zaštite, uspjeli su za vrlo kratko vrijeme pripremiti bolnicu.

Bolnica se brzo opremala i organizovala, građani su donosili krevete, deke i čaršafe iz svojih domova, a pribavljani su i medicinski aparati i lijekovi. Sve je funkcionisalo besprijekorno zahvaljujući zajedničkom cilju a to je odbrani Dobrinje i spašavanju života. U bolnici su pored povreda od granatiranja liječeni i mnogi drugi hitni slučajevi poput upala slijepog crijeva, operacija žuči, poroda i drugih bolesti.

Dr. Jusuf Hadžir bio je stub bolnice i pokazao je ogromnu požrtvovanost i stručnost uprkos teškim uslovima, bez potrebnog medicinskog kadra, instrumenata i aparata. U najkritičnijim trenucima znali su se naći zatrpani ranjenicima, ponekad i po 10 do 20 ljudi odjednom. Više od stotinu ljudi, ljekara, sestara i tehničara radilo je u bolnici, često i sami preživljavajući ranjavanja, ali bez prestanka u radu. Osim njega, veliki doprinos ratnoj bolnici je dao i dr. Zlatko Kravić, kao i drugo medicinsko osoblje.

Sadeta Dervišević Satka bila je medicinska sestra i istinska “dobrinjska junakinja”, kako je s velikim poštovanjem i divljenjem zovu svi stanovnici Dobrinje. Njena vedrina, osmijeh i ljubaznost bili su pravo osvježenje i neprocjenjiva podrška pacijentima ratne bolnice Dobrinja. Satka je svojim toplim pristupom i pozitivnim stavom uspijevala da prenese na ranjene borce i civile vedro raspoloženje, koje je često bilo najbolji lijek u teškim ratnim danima. Njen doprinos nije bio samo u medicinskoj njezi, već i u podizanju moralnog duha onih kojima je pomagalo, čineći je simbolom humanosti i hrabrosti u ovom naselju.

Ratna bolnica u sarajevskom naselju Dobrinja započela je svoj rad vrlo brzo, već 5. maja 1992. godine, odmah nakon početka agresije na Bosnu i Hercegovinu. Inicijativa za osnivanje ove bolnice potekla je od samih medicinskih radnika iz Dobrinje, koji su se samoorganizirali kako bi pružili neophodnu zdravstvenu pomoć stanovnicima naselja pod stalnim napadima.

Od prvobitno male urgentne ambulante, bolnica je brzo rasla i razvijala se te je prerastala u punu ratnu bolnicu sa oko 30 kreveta u glavnoj zgradi i dodatnih 20 kreveta smještenih u okolnim stanovima, čime je omogućeno zbrinjavanje većeg broja ranjenika i bolesnika. Tokom ratnih godina, bolnica je zapošljavala oko 150 ljudi, uključujući ljekare, medicinske sestre, tehničare i drugo osoblje, koji su radili u teškim uslovima, pod granatiranjem i ograničenim resursima.

Ova bolnica bila je ključna zdravstvena ustanova u Dobrinji i simbol borbe za život, pružajući neprekidnu medicinsku njegu usred rata, spašavajući živote brojnih branilaca i civila. Rad ove bolnice i hrabrost njenog osoblja predstavljaju neizbrisiv dio historije i heroizma Dobrinje u odbrani Sarajeva.

Dan danas se pamti organizacija i rad bolnice, jer nije zabilježen nijedan ozbiljniji incident u pružanju pomoći. Za hiljade stanovnika Dobrinje ova bolnica je značila spasenje i život.

Ulica na Dobrinji koja danas nosi ime Dobrinjske bolnice predstavlja važan simbol i trajni podsjetnik na herojstvo, solidarnost i neumornu borbu stanovnika ovog naselja tokom rata u Bosni i Hercegovini. Ova ulica nije samo geografska lokacija, već je i znak poštovanja prema svima koji su dali svoj doprinos u odbrani Dobrinje, naročito medicinskom osoblju koje je, uprkos teškim uslovima i stalnim napadima, uspjelo organizovati i održavati vitalnu zdravstvenu ustanovu usred opkoljenog grada. Na taj način, ulica Dobrinjske bolnice nije samo ime na tabli, već mjesto koje svakodnevno podsjeća prolaznike i nove generacije na važnost sjećanja, poštovanja i učenja iz prošlosti kako bi se sačuvala sloboda i mir.

Osim navedene ulice i snimljen je i dokumentarni film o ratnoj bolnici na Dobrinji koji svjedoči o herojstvu, solidarnosti i požrtvovanosti medicinskog osoblja u jednom od najteže pogođenih sarajevskih naselja tokom opsade. Film prikazuje kako je od improvizovane ambulante, bez osnovnih uslova, nastala organizovana bolnica koja je svakodnevno spašavala živote ranjenika i civila. Kroz autentična svjedočenja ljekara, medicinskih sestara, ranjenika i branilaca, dokumentarac donosi potresne, ali i inspirativne priče o ljudima koji su nadljudskim naporima čuvali život i dostojanstvo, uprkos granatiranju, nestašici lijekova i stalnoj opasnosti. Ovaj film je vrijedan zapis o jednom od najsvjetlijih primjera otpora i humanosti tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Adis Holjan