Donji Kraji su najzapadnije područje ili „zemlja“ koja je redovno ulazila u sastav bosasnke srednjovjekovne države. Najstariji spomen ovog područja može se pronaći u povelji Bele IV iz 1244. godine, gdje je nazvano Olfeld – Donja zemlja, dok se u latinskim poveljama spominje kao Partes inferiores. Današnja historiografija stoji na stajalištu da je ovo područje u sastav Bosne ušlo za vrijeme bana Kulina, ali o tome nema izvorne potvrde. Tokom širenja moći Šubića knez Hrvatin, rodonačelnik porodice Hrvatinića, priznao je vlast Pavla I, da bi njegovi sinovi Vukosav, Pavao i Vukac iskoristili jačanje bana Stjepana II i ponovo svoju vjernost vezali za bosasnku vladajuću porodicu. Geografski, Donji kraji su obuhvatali tokove rijeka Vrbasa i Sane, a u izvorima je zabilježeno postojanje 12 župa unutar nje: Uskoplje, Pliva, Mel, Luka, Tribova, Zemljanik, Vrbanja, Lušci, Banjica, Vrbas, Glaž i Sana. Najvažniji gradovi ove zemlje bili su Jajce, koje je podigao Hrvoje Vukčić Hrvatinić i koje je bilo centar zemlje, a kasnije i cijelog kraljevstva, zatim Kotor (današnji Kotor-Varoš)u župi Vrbanji, Ključ u župi Banjici, Sokol u župi Plivi, Zvečaj u Zemljaniku itd. Skoro cijelim tokom srednjeg vijeka Donjim krajima je vladala velikaška porodica Hrvatinića. (Lejla Nakaš, Drago Župarić, Ana Lalić, Dženan Dautović, Esad Kurtović: Codex Diplomaticus Regni Bosnae. Povelje i pisma stare bosanske države. Mladinska knjiga, Sarajevo 2018.)