Pravo mu je ime Sejid šejh El-hadž Abdulvehab ibn Abdulvehab Žepčevi Bosnevi Ilhami-baba. Bio je šejh nakšibendijskoga tarikata i prozvan je baba, a titulu šejha stekao je u Tešnju pred Abdullah-ef. Čankarijem. Rođen je u Žepču 1187. po H, što odgovara 1773, a ubijen u Travniku 1237. odnosno 1821. godine, u 48. godini života. Može se pretpostaviti da je bio i hadžija, kako se to potvrđuje u jednoj njegovoj pjesmi, što je bilo golema čast, posebno za vrijeme doke je on živio. Bio je oženjen i imao tri sina – Muhameda, Emina i Halila (kako o tome obavještava u svom djelu Tuhfetul-masallin…). Otac mu se zvao također Abdulvehab, koji je umro dok je još bio dijete, a potom mu je umrla i majka – kako se to može zaključiti iz njegovih pjesama.
Ilhamijino školovanje, prema historiografskim, biografskim i književnohistorijskim djelima, veže se za rodni kraj i učitelja Ahmed-efendiju Karahodžu, po svemu sudeći sina Abdullaha Karahodže, autora bosnevijske (alhamijado) pjesme Bošnjakuša. U izvorima se također spominje da je Ilhamijin učitelj, kako ga Ilhamija sam navodi, hodža Hadžićerimović, a to je upravo Ahmed Karahodža, kojem je Karahodža ustvari nadimak. Ono što dovodi u sumnju ovakav stav jeste činjenica da je Karahodžin otac Abdullah također Karahodža, a ako je tako, onda je i on morao biti Hadžićerimović, za što, izgleda, nema potvrde u izvorima. Zna se da je Ilhamija primio solidno znanje iz oblasti tesavufa, islamskoga misticizma, a da je to znanje stjecao u ondašnjim bosanskim centrima sufijske duhovnosti – Fojnici, tačnije u tekijama Vukeljići i Oglavak te da je napredovao na duhovnom putu, što se vidi iz nekih njegovih pjesama. U izvorima se spominje da je bio murid odnosno derviš Husein-babe Zukića, rodonačelnika Sikirića, i Abdurahmana Sirrije. Solidno je znao turski jezik, ali na bosanski način, tako da su i same Osmanlije turski jezik u Bosni specifičnim osmanskobosanskim jezikom – upravo zbog utjecaja bosanskog na strukturu turskog jezika.
Na takvom osmanskoturskom jeziku bosanske prefinjenosti pisao je svoje prozno teološko djelo Tuhfetul-musallin ve zubdetul-haši’in, iz kojega se saznaje da je Ilhamija, u dobi od 28 godina života, dok je pisao ovo djelo, imao teške glavobolje misleći da će umrijeti, zbog čega obavještava čitatelje šta je potrebno uraditi prilikom njegova preseljenja na drugi svijet i kako treba postupati s njegovim tijelom. Na taj način Ilhamija kao da je nagovijestio svoju tragičnu smrt koja će ga zadesiti 20 godina kasnije. Napisao je također nekoliko pjesama na arapskom i blizu 40 pjesama na turskom jeziku. Ono što je posebno važno jesu njegova djela koja je stvarao na bosanskom jeziku. Tako je Ilhamija napisao oko 20 bosanskih pjesama (od kojih se i danas u bosanskim tekijama neke pjevaju), a budući da ne postoji usaglašenost među istraživačima, pouzdano se znaju sljedeće: Boga traži i plači; Dervišluk je čadan rahat; Hajat dok me orakme; Ako pitaš za derviše opeta; Ja upitah svog Ja-sina; Bogu fala, Koji čuje; Potlje Boga, ne miluj; Aškom neka gore ašiki; Srce moje, da ti kažem; Džennet saraj, đuzel kuća; Sve je dušman potlje Tebe; Ja upitah svoje duše; Šejhom iršad tko ne najđe; Đe li ti je Halil-paša; Čudan zeman nastade; Ti bresposlen nemoj hodat; Der ti, ašik, hajde Dostu dok za pjesme Hajde, sinak, te uči i Ti ne hodaj bresposlen ne postoji saglasnost među istraživačima, iako postoje još neke koje su sporne sa stanovišta Ilhamijina autorstva. Izuzetno je važan i njegov ilmihal na bosanskom jeziku, nazvan Bosanski ilmihal, ujedno jedan od najstarijih bosanskih islamskih vjeronaučnih štiva.
Veliku pažnju naučne, stručne i šire javnosti odnosi se na razloge Ilhamijine smrti, koja je dogodila po nalogu tadašnjeg vezira Dželaludin-paše (Dželal-paše). Kontroverze njegova smaknuća do danas nisu razriješene, iako postoji rašireno mišljenje da je Ilhamija smaknut zbog stihova pjesme Čudan zeman nastade, što noviji istraživači osporavaju, tražeći neke druge razloge za Ilhamijnu nasilnu smrt.
Bez obzira na sve izneseno, naročito u pogledu nekih nadnaravnih pojava koje su se pojavile u vezi s Ilhamijinom smrti, kao i sve ono što je kasnije ostalo u usmenom sjećanju, te onome što je zabilježeno u dosadašnjim istraživanjima, Abdulevehab Ilhamija ostao je jedan od najvažnijih bosanskih alhamijado (bosnevijskih) autora.
Alen Kalajdžija
Izvori
Dobrača, Kasim: „Tuhfetul-musallin ve zubdetul-haši’in od Abdul-Vehaba Žepčevije Ihamije“, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Knjiga II–III, Sarajevo, 1974.
Hadžijamaković, Muhamed: Ilhamija: život i djelo, Mešihat Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, El-Kalem, Sarajevo, 1991
Kalajdžija, Alen: „Biti evlija (bogougodnik) u bosanskohercegovačkoj i bošnjačkoj kulturi i bosanskom jeziku: sejjid šejh el-hadž Abdulvehab ibn Abdulvehab Žepčevi Bosnevi Ilhami-baba“, Hagiografia v lučih sodobnih raziskav (Zbornik), Univerza v Mariboru, Filozofska fakulteta, Maribor, 2023.
