Gajret je bilo kulturno-prosvjetno društvo Bošnjaka muslimana osnovano 1903. godine u Sarajevu. Cilj društva bio je unapređenje obrazovanja, kulture i općeg položaja muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini, koja se tada nalazila pod upravom Austro-Ugarske.

Društvo je nastalo kao odgovor na osnivanje sličnih nacionalno-prosvjetnih organizacija poput srpske Prosvjete i hrvatskog Napretka. Gajret se u početku fokusirao na stipendiranje siromašnih učenika i studenata, organizaciju kulturnih događaja, predavanja, kurseva i izdavanje glasila. Njegovo službeno glasilo također se zvalo Gajret. Prema podacima iz 1907. godine, društvo je imalo 4082 člana.

Predsjednici društva Gajret bili su:

• Safvet-beg Bašagić, predsjednik od 1903. do 1907. godine;
• Mahmud-beg Fadilpašić, od 1907. do 1909. godine;
• Hasan ef. Hodžić, tokom 1909. godine;
• Mustaj-beg Halilbašić, od 1909. do 1910. godine;
• Hilmi ef. Hatibović, od 1910. do 1911. godine;
• Sakib ef. Korkut, tokom 1911. godine;
• Ibrahim ef. Sarić, od 1911. do 1912. godine;
• Hasan ef. Hodžić, ponovo od 1919. do 1920. godine;
• Alija Kurtović, od 1920. do 1923. godine;
• Avdo Hasanbegović, od 1923. do 1927. godine;
• Hajdar Čekro, od 1927. do 1928. godine;
• Avdo Hasanbegović, ponovo od 1928. do 1941. godine.

Tokom svog postojanja, Gajret je djelovao u različitim državnim okvirima: Austro-Ugarskoj, Kraljevini Jugoslaviji i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U svakom od tih perioda društvo je moralo prilagođavati svoj rad političkim i društvenim okolnostima, a često se nalazilo i pod pritiskom zbog svojih aktivnosti i političkih stavova.

Nakon Drugog svjetskog rata, 1945. godine, novoformirane vlasti socijalističke Jugoslavije ukinule su Gajret, zajedno s ostalim nacionalnim i vjerskim organizacijama. Time je prestao njegov rad, ali su ideje o kulturnom i obrazovnom napretku muslimanskog stanovništva nastavile živjeti kroz druge oblike društvenog djelovanja.

Društvo Gajret bilo je kulturno-prosvjetno udruženje muslimana koje je djelovalo u Bosni i Hercegovini, Sandžaku i Srbiji. Osnovano je s ciljem da pruža pomoć učenicima srednjih i visokih škola, posebno onima iz siromašnih porodica. Djelovalo je prvo u okviru Austro-Ugarske, a kasnije i u Kraljevini Jugoslaviji.

Osnivači Gajreta bili su Edhem Mulabdić i Safvet-beg Bašagić, koji su također bili među pokretačima časopisa Behar. Ideja o osnivanju društva potekla je 1900. godine od braće Ahmed-bega i Ibrahim-bega Defterdarevića, koji su bili među prvima visokoobrazovanim Bošnjacima. U to vrijeme vlasti su prestale stipendirati bošnjačku djecu, što je stvorilo potrebu za organizacijom koja bi im pomogla u školovanju.

Pravila za osnivanje društva su brzo sastavljena, ali se s realizacijom odugovlačilo jer se strahovalo da neće biti dovoljno podrške u narodu. Na prvom sastanku učestvovali su pored osnivača i nekoliko drugih uglednih Bošnjaka, a novinar Sejdali-beg Filipović je bio zadužen da javnost obavijesti o sastanku.

Postoje dvije priče o tome kako je društvo dobilo ime. Po jednoj, Riza-beg Kapetanović je tokom prikupljanja pomoći za učenike rekao: “Ha, gajret, braćo, ako Boga znate”, pa je tako došlo do naziva. Po drugoj, ime je predložio Safvet-beg Bašagić na sjednici odbora. Riječ gajret dolazi iz arapskog jezika i znači trud ili pomoć.

Kod izrade pravila društvo se oslanjalo na već postojeća pravila srpskog prosvjetnog društva Prosvjeta. Krajem 1902. godine podnijeta je molba vlastima za odobrenje društva, što je odobreno 12. januara 1903. godine. U časopisima Behar i Bošnjak objavljen je poziv za učlanjenje u društvo.

Osnivačka skupština Gajreta održana je 20. februara 1903. godine u čitaonici u sarajevskom naselju Bentbaša. Prisutno je bilo oko stotinu ljudi, uključujući predstavnika vlasti Eduarda Koszlera, te brojne učitelje, činovnike, trgovce i vjerske autoritete, među kojima i tadašnjeg reis-ul-ulemu Mehmeda Teufika Azabagića.

Stranka MNO pokušala je preuzeti društvo Gajret kako bi ga stavila u službu svojih političkih ciljeva. Pomogla je u upisivanju novih članova, čime se članstvo brzo udvostručilo. Iako je to u početku izgledalo kao saradnja s naprednjacima, ubrzo su izbili sukobi, jer je MNO željela ukloniti njihov utjecaj. Postignut je dogovor da se naprednjaci povuku iz uprave, ali da pojedini njihovi predstavnici ostanu u Gajretu.

Nakon toga, društvo je postiglo veći razvoj i pokrenulo časopis Gajret. Ipak, broj članova je ubrzo pao jer su mnogi upis shvatili kao privremenu političku obavezu. MNO je pokušavala da dodatno ojača svoj utjecaj, ali su se u nekim sredinama pojavila dva povjerenika zbog otpora naprednjaka. Na kraju su uvedeni pododbori radi bolje organizacije i finansijske stabilnosti.

Zemaljska vlada u Bosni i Hercegovini pridavala je veliki značaj društvu Gajret i redovno je slala izvještaje nadležnim institucijama. Bila je nezadovoljna sastavom novog odbora u kojem su dominirali srbofili, kao i najavama da će se Gajret spojiti s Prosvjetom ili da će se stipendije davati za školovanje u Beogradu. Vlada je zahtijevala da politika bude isključena iz rada društva, ali to nije prihvaćeno.

Naprednjaci, iako izgubili kontrolu nad Gajretom, nisu se povukli već su osnovali Muslimansku naprednu stranku i vodili kampanju protiv nove uprave, optužujući je za pro-srpsku orijentaciju. I pored sukoba, pristalice MNO su na skupštinama Gajreta uglavnom imale prevlast.

Dolaskom Osmana Đikića u upravu, Gajret je počeo jače istupati kao opozicija, što je dodatno produbilo podjele unutar bošnjačkog pokreta. Kasnije su se pojavile nove frakcije, a sukobi između političkih grupa odražavali su se i na rad Gajreta, pa je društvo bilo predmet političkih napada i unutarnjih sukoba.

Na skupštinama su često nastajali nesuglasice i čak fizički sukobi zbog izbora u odbor, što je dovelo do prekida rada i pada članstva. Iako su pokušavali postići dogovor, podjele su ostale, a društvo je gubilo svoju ulogu zbog političkih sukoba i unutrašnjih problema.

Godina 1914. bila je ključna za Gajret jer je nakon sarajevskog atentata društvo raspušteno i predato na upravljanje Vakufsko-mearifskom odboru. Kao formalni razlog naveden je prekoračenje ovlaštenja Glavnog odbora, ali pravi razlog bio je pro-srpski pravac društva, naročito nakon dolaska Osmana Đikića i njegovih pristaša. Režim je smatrao da je Gajret pao pod utjecaj muslimana koji se deklariraju kao radikalni Srbi, te su uveli oštre mjere, uključujući i uhićenje tajnika Avde Sumbula.

U periodu između dva svjetska rata, od 1923. do 1941., predsjednik Gajreta bio je Avdo Hasanbegović, a nakon 1945. Gajret je uklopljen u novoosnovano muslimansko društvo Preporod.

Gajret se financirao raznim prihodima, među kojima su bile članarine, legati, pokloni, dobrovoljni prilozi u novcu i robi, prihodi od knjiga, novina i raznih manifestacija poput zabava i tombola. Posebno su značajni bili prilozi od kurbanskih kožica koje su se prikupljale za Kurban bajram, kao i donacije nekretnina i novca od utemeljitelja društva.

Adis Holjan