Poveo ga je austrijski car Josip II 9.2. 1788. g. uz podršku ruske carice Katarine II protiv Osmanskog Carstva. Front se protezao između rijeka Une i Korane pa do ličko-dalmatinske granice. Na strani austrijske ordije borilo se i nekoliko većih odreda pravoslavnih Bošnjaka, dobrovoljaca.  Napad je predvodio knez Lihtenštajn a odbranu  bosanski vezir Bećir-paša. Od domaćih kapetana najviše uspjeha u odbrani imali su Ibrahim-beg Beširević i Džafer-beg Cerić. 19.4. te godine Austrijanci su započeli opkoljavanje dubičkog grada. Trećeg dana knez Lihtenštajn je pozvao branitelje Dubice na predaju, ali su je oni odbili. Posljednjeg dana aprila Austrijanci su krenuli u završni napad. Branitelji nisu klonuli mada su znali da sami ne mogu odbraniti grad (neprijatelj imao 18000 ljudi, a branilaca bješe triput manje, sa slabijim naoružanjem). Ipak, odolijevali su napadima cio mjesec dana. 1.7. izveden je najsnažniji napad do tada. Smijenjeni su i zapovjednici na obje strane; mjesto Lihtenštajn komandu je uzeo feldmaršal Gadeon Lauden a Bećir-pašu je zamijenio Arslan Mehmed-paša. Rat se produžio i za naredni mjesec. 9.8. ponovio se žestok napad a 11.8. braniocima je upućen posljednji poziv za predaju (odbijen je), 16.8. napadnuta je i Kladuša a 22.8. je Lauden naredio spaljivanje grada Dubice. Ostatak branilaca sa vođama je primorao na predaju, pošto je obećao da će im ispuniti uslove predaje: osloboditi civile, starce, žene i djecu. 3.l0. pao je i Novi. Rat je nastavljen u proljeće 1789. g. opkoljavanjem Gradiške (zaposjednuta 29.7.). Visoka Porta je zaprijetila kontranapadom s velikom vojnom silom te je došlo do mirovnih pregovora u Svištovu 9.8.1791. Prema ugovoru Austrija je zadržala osvojene bosanske gradove: Cetin (Ostrožačka kapetanija), Lapac (Ostrovička kapetanija), Srb, te dio zemljišta pod planinom Plješevicom i kod Plitvičkih jezera, a Osmanskom  Carstvu je morala vratiti Dubicu, Gradišku i Novi. Od tada je određena granica između Austrijskog i Osmanskog Carstva.