Kulenović, Džafer, političar (Rajnovci, Kulen-Vakuf, 17. II. 1891 — Damask, 3. X. 1956). Gimnaziju završio u Mostaru 1909. Upisao studij medicine u Beču 1909, potom prava 1911. u Zagrebu, gdje je doktorirao 1921.
Nakon osnivanja Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) 1919, biran za zastupnika u Skupštini na na izborima 1920, 1923, 1925. i 1927. te na onima 1935. i 1938. Jedini od zastupnika JMO u Ustavotvornoj skupštini nije prisustvovao glasanju o Vidovdanskom ustavu 1921., a nakon njegova donošenja i ulaska JMO u vladu N. Pašića napustio je Zastupnički klub JMO u NS.
Nakon uvođenja diktature 1929. i zabrane JMO povukao se iz političkog života i u Brčkom se bavio odvjetništvom. Nakon izbora 1935. prihvatio odluku o ulasku JMO u Jugoslavensku radikalnu zajednicu (JRZ) i Stojadinovićevu vladu, kao privremeno rješenje kojim se ne dokida posebnost JMO i ne napušta program autonomne BiH.
Na zahtjev Mehmeda Spahe, bio ministar bez portfelja u Stojadinovićevoj vladi 1938 (s D. Cvetkovićem, Spahom i slovenskim ministrima podnio ostavku u veljači 1939), također i u Cvetkovićevoj vladi 1939, a u Vladi Cvetković–Maček 1939–41. i pučističkoj D. Simovića 1941. ministar šuma i ruda. Nakon Spahine smrti 1939. izabran je za njegova političkoga nasljednika te je postao počasnim predsjednikom nadstranačkoga Muslimanskoga pokreta, što je za cilj imao autonomiju BiH.
U novembru 1939. prvi je put u ime pristaša JMO javno postavio zahtjev za uspostavu autonomne BiH u povijesnim granicama, koja bi imala isti položaj kao Banovina Hrvatska, te istaknuo svoju hrvatsku nacionalnu usmjerenost.
U augustu 1941. sa skupinom prvaka JMO u Zagrebu javno iskazao podršku NDH (ustašama pristupio 1939.), a u novembru stupio na dužnost potpredsjednika vlade na kojoj je bio do maja 1945. Nakon bijega iz NDH živio u Italiji do 1948, kad se, nakon kraćega boravka u Turskoj, s porodicom nastanio u Damasku.
Džafer Kulenović (1891–1956), pravnik, političar i publicista, ostaje jedna od najkontroverznijih figura bosanskohercegovačke i hrvatske historije 20. stoljeća. Njegov život, obilježen neumornim zalaganjem za hrvatski nacionalizam i složenim političkim izborima, odražava turbulentne društvene i ideološke previranja svog doba.
Kao vođa Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), potpredsjednik i kasnije predsjednik vlade Nezavisne Države Hrvatske (NDH), te istaknuti emigrant u Siriji, Kulenović je ostavio dubok trag, čije se ideje, iznesene u Sabranim djelima 1945–1956, i danas proučavaju kao svjedočanstvo o identitarnim borbama bosanskih Muslimana.
Rođen 17. februara 1891. u Rajnovcima kraj Kulen Vakufa, Džafer Kulenović odrastao je u porodici duboko ukorijenjenoj u bosanskohercegovačkoj političkoj tradiciji. Njegov otac, Mehmed-beg Kulenović, bio je ugledni zastupnik u Bosanskom saboru, što je mladom Džaferu pružilo rani ulazak u politički život.
Nakon školovanja u Sarajevu, Tuzli i Mostaru, gdje je maturirao nakon sukoba s nacionalistički nastrojenim učenicima, upisao je pravo u Beču, ali je studij završio i doktorirao u Zagrebu. Već u Beču, 1909. godine, istakao se kao predsjednik starčevićanskog sveučilišnog društva „Svijest“, pokazujući sklonost hrvatskom pravaštvu koje će definirati njegovu karijeru.
Kulenovićeva politička karijera započela je u Kraljevini Jugoslaviji, gdje se 1919. pridružio Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji, stranci koja je zastupala interese bosanskih Muslimana. Kao zastupnik kotara Brčko, glasno se suprotstavljao centralističkim politikama Beograda, posebno Vidovdanskom ustavu 1921. godine, te je protestvovao protiv četničkih zločina nad muslimanima u Sandžaku.
Njegova privrženost autonomiji Bosne i Hercegovine kulminirala je u Sarajevskim punktacijama 1933. godine, kojima je JMO osudila diktaturu i velikosrpske pretenzije, zahtijevajući samoupravu. Kulenovićeva upornost u promicanju hrvatskog identiteta bosanskih Muslimana, koje je smatrao „Hrvatima islamske vjere“, izazivala je kontroverze u beogradskim krugovima, gdje je njegov hrvatski nacionalizam viđen kao prijetnja.
Nakon smrti Mehmeda Spahe 1939. godine, Kulenović je preuzeo vodstvo JMO-a, a uoči Drugog svjetskog rata služio je kao ministar u vladama Cvetkovića i Simovića. Njegovo protivljenje podjeli Bosne i Hercegovine prema sporazumu Cvetković-Maček učvrstilo je njegov ugled među pristašama hrvatske autonomije. Međutim, njegova odluka da se 1941. pridruži vladi NDH, prvo kao potpredsjednik, a kasnije kao predsjednik vlade, označila je prekretnicu u njegovoj karijeri.
Ova odluka, donesena bez šire konzultacije s muslimanskim prvacima, izazvala je kritike, uključujući one Muhameda Hadžijahića, koji je smatrao da je Kulenovićev ulazak u ustašku vladu nanio „strahovit udarac“ muslimanskom narodu.
Unatoč tome, Kulenović je ostao vjeran svojoj viziji hrvatske državnosti, čak i kada je njegova uloga u NDH postala marginalna. Nakon sloma NDH 1945. godine, Kulenović je izbjegao u Austriju, gdje je izbjegao izručenje jugoslavenskim vlastima. Preko Italije i Turske stigao je u Siriju, gdje je postao ključna figura među hrvatskim emigrantima.
Kao pokrovitelj Društva Hrvata Damask, Kulenović je kroz članke u emigrantskim listovima poput Drine, Hrvatske smotre i Hrvatske revije nastavio promicati ideju hrvatske nezavisnosti, smatrajući Bosnu i Hercegovinu sastavnim dijelom hrvatske države. Njegovi tekstovi, sabrani u Sabranim djelima 1945–1956, nude uvid u identitetske borbe bosanskih Muslimana i njegovu nepokolebljivu privrženost hrvatskom nacionalizmu.
U Siriji je podržavao formiranje hrvatske zajednice, a njegov memorandum Sveislamskom kongresu u Karačiju 1951. naglasio je ulogu „Hrvata islamske vjere“ u borbi za slobodu.
Kulenovićeva vizija, izražena u njegovim spisima, ostala je kontroverzna. Dok je veličao Antu Pavelića i NDH, tvrdeći da će hrvatska država jednog dana „uskrsnuti“, njegovi stavovi o bosanskim Muslimanima kao Hrvatima izazivali su polemike. Njegova smrt 1956. u Damasku označila je kraj političkog utjecaja hrvatske zajednice u Siriji. Kulenovićev sin Nahid nastavio je njegov rad u Hrvatskom oslobodilačkom pokretu (HOP) sve do smrti 1987. godine.
Pronađen je smrskane glave u kupatilu stana u Minhenu a ta je smrt pripisana UDB-i.
Nedim Hasić
