Elez Dervišević rođen je u Bijeljini 1902. godine. Tamo je živio s majkom Muneverom kao i sa starijom braćom Mehmedalijom i Osmanom te mlađom sestrom Safijom. Otac Sulejman-aga bio je dobrostojeći trgovac i dvojici svojih sinova, Mehmedaliji i Elezu, omogućio je školovanje u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Sulejman-aga kasnije je umro. Za vrijeme Sarajevskog atentata, Osman je radio u očevom dućanu, najstariji brat Mehmedalija završio je sedmi, a Elez prvi razred.
U vrijeme mobilizacije koja je uslijedila, političar i pisac Ademaga Mešić je od vlastitih sredstava opremio 450 dobrovoljaca, te od njih stvorio jedinicu u sastavu Šuckora (Schutzkorps – Zaštitni korpus) za zaštitu granice od Srba. Elezov brat Mehmedalija pridružio se toj jedinici dobrovoljaca. Ademaga je uočio njegove sposobnosti i poslao ga na trosedmičnu vojnu obuku. Ро povratku je unaprijeđen u komandanta jedinice Šuckora u Bijeljini, koja se sastojala od 180 mladih boraca. U međuvremenu je K.u.K. vojska dopremila pontone i pripremala gradnju prijelaza u Srbiju. Elez, s tada nepunih dvanaest godina, imao je zadatak da sa drugima maskira pontone kako ih ne bi uočili srpski izviđači. Kasnije je započelo izviđanje protivničke obale i gradnja mostobrana. Grupa mladića, koji su poznavali teren, prebačena je čamcima na suprotnu obalu. Već ih je u vodi zatekla neprijateljska vatra od koje su mnogi poginuli. Dva sata kasnije mostobran je sagrađen, a neprijatelj potisnut. Elez je sa druge obale svjedočio smrti svog brata Mehmedalije i dva rođaka. Uprkos tragediji, odlučio je ostati među vojnicima i slijediti stope poginulog brata, što je odredilo njegov daljnji život.
Nakon što je Italija, maja 1915., objavila rat Austrougarskoj, I bataljon Pješadijske regimente br. 91 (stacioniran u Brezovu Polju), primio je naređenje da odmah ode u Italiju. Zbog saradnje Šuckora s I bataljonom, Elez je, zato što je poznavao kraj, često pomagao oficiru za prehrambene zalihe tog bataljona. Potpukovnik Alois Martinek, komandant bataljona, zamolio je komandanta tamnošnje zaštitne jedinice za dozvolu da iskoristi Eleza kao “vodiča” preko Save i u Slavoniji pa do ukrcavanja Bataljona u voz. To mu je odobreno, ali po ispunjenju zadatka, Elez se nije vratio u Šuckor, već je ostao pri bataljonu i otišao s njim na talijanski front.
Elez je, u bitkama na Soči, na Mrzlom vrhu i Krnu, često dolazio u dodir s Bošnjacima i sretao poznanike iz Bjeljine. Martinek je zabranio da dječak sudjeluje u borbenim aktivnostima, ali je ipak izvršavao druge obaveze. Jurio je od nosila do nosila na previjalištu koje se nalazilo pod artiljerijskom paljbom, kao pisar uzimao je podatke od ranjenika, s čahura je bilježio identifikacijske brojeve palih i pokušavao je tješiti teške ranjenike.
Služeći u 3. četi I Bataljona na Mrzlom vrhu, jednom mu je zapovjednik mitraljeskog odjeljenja ponudio da u tajnosti gleda napad Bošnjaka na jedan talijanski položaj. Elez je iz pozicije neposredno ispred strmine pratio napredovanje svojih sunarodnika, proboj kroz žičane prepreke i borbu na neprijateljskim položajima. Tokom noći, Elezu je naređeno da zauzme mjesto osluškivača ispred položaja. Na njega je pazio jedan desetar Safranek, a da on to nije znao. Začuo je kotrljanje kamenja te je otpuzao nazad, slučajno sreo Safraneka i javio mu šta je čuo. Zajedno su se vratili do njegovog mjesta. Iznenada se iz tame pojaviše tri pobjegla Talijana, pa su ih Safranek i Elez zarobili. Martinek je ukorio Eleza zbog nedozvoljenog udaljavanja od svog položaja, ali je vijest o zarobljavanju Talijana brzo odjeknula među vojnicima. Slijedećeg dana ga je Martinek unaprijedio u korporala. Sa četrnaest godina, bio je najmlađi korporal cijele austrougarske vojske.
Nekoliko sedmica kasnije se dobrovoljno javio da jaušući prenese važnu poruku susjendom bataljonu, a Talijani su svakog glasnika jahača smatrali metom. Martinek je u početku odbijao, ali je kasnije pristao. Elez je odmah krenuo u galop. Vješto je koristio zaklone, a na otvorenom dijelu puta spustio se niz sedlo i prislonio uz konja, izbjegavajući neprijateljsku vatru. Uspio je predati poruku na vrijeme. Kasnije je upoznao i lično predao pismo komandantu jugozapadnog fronta, nadvojvodi Eugenu.
Nakon devetnaest mjeseci poljske službe, Elez je ranjen na Mrzlom vrhu tokom intenzivnog vatrenog napada. Pogodila ga je manja krhotina u donju vilicu, nakon čega su ga drugovi izvukli s položaja i odveli na previjalište. Martinek ga je uspio poslati u Beč iz poljske vojne bolnice. Pri rastanku od Bataljona, Martinek mu je poklonio svoj džepni sat.
Elez je prolazio kroz razne bolnice dok nije stigao u garnizonsku bolnicu br. 1 u Beču, gdje je bio pod stalnom njegom doktora i medicinskih sestara. Nadvojvoda Eugen je zamolio nadvojvotkinju Isabell von Croÿ da posjeti Eleza, uzme ga pod zaštitu i da ga nakon ozdravljenja smjesti u jezičku školu te pripremi za kadetsku školu. Nakon nekoliko sedmica nadvojvotkinja Isabell ga je posjetila i saopćila mu je da ga uzima pod svoju zaštitu te da će mu omogućiti nastavak školovanja. Tokom druge posjete saopćeno mu je da je nadvojvotkinja telegrafirala njegovu majku, te da je ona odobrila da ostane kod nadvojvotkinje na školovanju. Na dan otpuštanja iz bolnice su ga svečano otrpratili doktori, medicinske sestre, bolesnici i namještenici.
Iz vojne bolnice odveden je u Baden kod Beča, u dvorac Weilburg. Nadvojvotkinja je izabrala Johanna Ernsthalera (činovnika dvorca) i njegovu ženu da budu njegovi odgajatelji i da kod njih bude smješten. Porodica Ernsthaler ga je prihvatila s ljubavlju i svi su prema njemu bili ljubazni. Sa Johannovim sinom Karlom se dobro sprijateljio. Za nekoliko mjeseci je savladao njemački jezik, a slijedeće godine je u Bratislavi polagao ispite u kadetskoj školi i dobio zadovoljavajuće ocjene. U Badenu je nastavio učenje gradiva treće godine. Ernsthaler je mjesečno sastavljao izvještaje o zdravlju, napretku u školi kao i o eventualnim događajima. Međutim, nadvojvotkinju je zanimao i Elezov vjerski odgoj, te ga je slala svakog petka kod vojnog imama u kasarnu Roßauer. Imala je naviku da Eleza ne zove njegovim imenom, već ga je zvala sinom. Kasnije je potpukovnik Martinek posjetio Eleza i predao mu Srebrenu medalju za hrabrost 2. klase (već na frontu mu je ranije dodijeljena Bronzana medalja za hrabrost te Medalja za vojne zasluge, a kasnije je još dobio i Križ Karlovih jedinica).
Kao štićenik nadvojvotkinje Isabelle, upoznao je mnoge znamenite ličnosti Austrougarske monarhije. Bio je predstavljen caru Karlu i feldmaršalu Conradu von Hötzendorfu u badenskom vojnom sjedištu. Sredinom 1918. ga je nadvojvoda Friedrich odlikovao za uspjehe u učenju u Helenskoj školi i Kadetskoj školi u Bratislavi. Tokom carske posjete badenskom vojnom sjedištu, Elez je upoznao kralja Ferdinand od Bugarske. Kralj ga je pitao: “Jesi li ti Turčin?”, a on je odgovorio: “Ne, Visosti, ja sam Austrijanac, ja sam Bošnjak“.
Kasnije, na želju Elezove majke, nadvojvotkinja je odredila da Elez provede petnaest dana u Bijeljini. Putovanje je planirano željeznicom do Brčkog, a potom fijakerom do Bijeljine. U Brčkom ga je dočekao dr. Abdulah-beg Bukvica, kućni ljekar njegove majke, zajedno s gradonačelnikom i drugim zvaničnicima. Kao pratilac mu je određen podoficir Hajdić iz Bijeljine. Nakon dvodnevnog putovanja Elez je stigao u Bijeljinu, gdje su ga radosno dočekali majka Munevera i brat Osman.
U jesen 1918., Ernsthaler i Elez su se posljednji put našli u Bratislavi. U Kadetskoj školi pristupio je nizu ispita i učestvovao u vježbi s bataljonom, gdje se šesnaestogodišnjak pokazao vrlo sposobnim. Kasnije se shvatilo da završetak obrazovanja zbog ratnih okolnosti nije moguć pa je okončao učenje kao kadetski kandidat.
Nakon sloma Monarhije, Elez se vratio u Bosnu, gdje njegovo obrazovanje više nije vrijedilo. Školu nije završio, a sposobnosti mu nisu bile onakve kakve su tražene. I očeva firma je patila te su majka i brat dobijali samo ono najnužnije. Ademaga Mešić mu je pomogao da dobije mjesto u Muslimanskoj trgovačkoj banci u Bijeljini. Završio je dvogodišnji tečaj iz bankarstva i kasnije je radio kao činovnik u gradskoj službi. Godine 1925., u Badenu je posjetio svog prijatelja Karla. Tamo je sreo svoje stare školske prijatelje i namjeravao je posjetiti gđu. Martinek, suprugu svog potpukovnika, međutim, nju nije našao i njihova sudbina mu je ostala nepoznata. Nadvojvotkinja Isabell je pozvala Eleza da je posjeti u Budimpešti. On je, uz pomoć nadvojtkinjine upute u mađarskoj ambasadi, brzo dobio vizu. Predložila mu je da ostane u Mađarskoj i studira na poljoprivrednoj školi koju je ona ranije utemeljila, uz saglasnost njegove majke. Planovi su propali zbog interesovanja jugoslavenske vlade, a Elez je nakon povratka smatran sumnjivom osobom i otpušten iz gradske uprave bez otkaznog roka. Elez je, od poklona nadvojvotkinje Isabelle (5.000 forinti), sa bratom Osmanom osnovao firmu. Nakon početnih poteškoća firma je doživjela uspjeh, ali je prestala s radom krajem Drugog svjetskog rata. Poslije rata se odselio u Siriju gdje je eventualno postao major u rezervi sirijske vojske. Umro je u Damasku 1990. godine.
Dženan Bešlija
