Elizabeta Kotromanić (oko 1340 – januar 1387) bila je ugarsko-hrvatska kraljica, supruga kralja Ludovika I. Anžuvinca i regentkinja Ugarsko-hrvatskog kraljevstva nakon njegove smrti. Kao kćer bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića, pripadala je dinastiji Kotromanića i predstavljala jednu od politički najznačajnijih žena srednje Evrope u drugoj polovini 14. stoljeća.
Elizabeta je rođena u Bosni, u porodici bana Stjepana II Kotromanića, vladara koji je učvrstio bosansku državu i proširio njezine granice. Odrasla je u okruženju u kojem su se ispreplitali bosanski, ugarski i dalmatinski politički interesi. Godine 1353. udala se za ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I Anžuvinca, jednog od najmoćnijih vladara svoga vremena, čija se država prostirala od Jadrana do Karpata.
Brak je imao snažno političko značenje: povezivao je bosansku dinastiju Kotromanića s kućom Anžuvinaca i dodatno učvršćivao ugarski utjecaj na Balkanu. Elizabeta je na dvoru brzo stekla ugled kao obrazovana i politički pronicljiva kraljica. Nije imala muškog potomka, rodila je dvije kćeri – Mariju i Jadwigu – koje će igrati važne uloge u srednjoevropskoj politici.
Smrt Ludovika I 1382. godine označila je početak duboke krize. Budući da nije bilo muškog nasljednika, prijestolje je naslijedila starija kćer Marija Anžuvinska, dok je Elizabeta preuzela ulogu regentkinje. Time je Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo prvi put došlo pod stvarnu vlast dviju žena – udovice i maloljetne kraljice – što je u feudalnom društvu izazvalo snažne otpore.
Elizabeta je nastojala očuvati političko naslijeđe svog muža i osigurati prijestolje kćeri, posebno kroz savez sa Sigismundom Luksemburškim, Marijinim zaručnikom, kasnije suprugom. Međutim, znatan dio ugarskog, hrvatskog i slavonskog plemstva smatrao je da je centralna vlast oslabljena. U tom ozračju jačaju protivnici dvora, među kojima se posebno ističu ban Ivan Horvat i njegov brat Ivan Paližna, vranski prior.
Pobunjeni velikaši osporavali su Elizabetinu politiku, optužujući je za favoriziranje pojedinih porodica i dvorskih krugova. Istovremeno su podržavali pretenzije napuljskih Anžuvinaca na ugarsko-hrvatsku krunu, čime je unutrašnji sukob dobio i međunarodnu dimenziju.
Kriza je kulminirala u ljeto 1386. godine. Elizabeta i Marija nalazile su se na putovanju kroz Slavoniju s relativno malom pratnjom. Pobunjenici su 25. jula 1386. kod Gorjana, nedaleko od Đakova, napali kraljičinu povorku. U kratkom, ali žestokom sukobu ubijen je palatin Nikola Gorjanski mlađi, najvažniji oslonac dvora.
Kraljice su zarobljene i time pretvorene iz simbola vlasti u taoce političkog obračuna. Taj događaj imao je snažan odjek u cijeloj Evropi, jer je ugled jedne od najvećih srednjoevropskih monarhija bio teško narušen.
Nakon zarobljavanja, Elizabeta i Marija su premještane iz jedne utvrde u drugu, kako bi se spriječili pokušaji njihovog oslobađanja. Na kraju su odvedene u Novigrad, tvrđavu na jadranskoj obali, koja je zbog svog položaja bila pogodno mjesto zatočenja.
Srednjovjekovni izvori navode da su uvjeti zatočeništva bili teški. Kraljice su bile pod strogim nadzorom, bez dvorske pratnje i uz minimalne pogodnosti. Elizabeta, nekadašnja regentkinja i ključna figura kraljevstva, našla se u potpunoj političkoj izolaciji.
U Novigradu je 16. januara 1387. godine Elizabeta Kotromanić umrla. Okolnosti njezine smrti ostale su predmet rasprava. Prema nekim hronikama, bila je pogubljena, navodno udavljena svilenim užetom. Drugi izvori govore o nasilnoj smrti hladnim oružjem, dok savremena historiografija ne isključuje ni mogućnost prirodne smrti usljed bolesti i iscrpljenosti. Nedostatak pouzdanih dokaza onemogućava konačan zaključak.
Smrt Elizabete Kotromanić predstavljala je prekretnicu. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo ostalo je bez regentkinje koja je držala u rukama stvarnu vlast. Mlada kraljica Marija ostala je u zatočeništvu sve do proljeća 1387. godine, kada ju je, uz mletačko posredovanje, oslobodila flota Mletačke Republike. Nakon oslobađanja, Marija se ponovo ujedinila sa Sigismundom Luksemburškim, čime je obnovljen legitimitet centralne vlasti.
Elizabetina smrt snažno je odjeknula u Bosni, Ugarskoj, Hrvatskoj i širom Evrope. U savremenim izvorima spominjana je kao tragična figura – bosanska princeza i ugarska kraljica koja je stradala u vihoru dinastičkih borbi. U historiografiji je ostala zapamćena kao jedna od rijetkih žena srednjovjekovne Evrope koja je stvarno upravljala velikom državom, ali i kao simbol nestabilnosti feudalnog poretka u doba kada je centralna vlast počela slabiti pred moći velikaša.
Elizabeta Kotromanić time zauzima posebno mjesto u historiji Bosne i srednje Evrope: kao most između dvije dinastije, kao regentkinja u vremenu krize i kao tragična ličnost čija je sudbina pokazala koliko su krune kasnog srednjeg vijeka bile krhke, čak i na glavi kraljice.
