Abdić, Fikret, privrednik i političar (Donja Vidovska, Velika Kladuša, 29. septembar 1939). Sa nepunih 24 godine, 10.04.1963. godine, postao je Narodni poslanik u Skupštini BiH, najmlađi u Jugoslaviji. Od 1963. Bio na mjestu direktora zemljoradničke zadruge, sa 19 zaposlenih, iz koje je nastao Agrokomerc Velika Kladuša sa 13.500 radnika i 7.000 kooperanata.
Od 1964. godine bio je na dužnosti potpredsjednika Općine Velika Kladuša, gdje je ostao imenovan dugi niz godina. S nepune 34 godine života, izabran je za člana CK BiH (Centralnog Komiteta BiH), najvišeg tijela u Republici BiH, gdje je ostao sve do afere Agrokomerc 1987. godine.
Uhapšen je 8. 9. 1987. godine zbog „afere Agrokomerc“. U pritvoru proveo 26 mjeseci, osuđen na pet godina zatvora. Na prvim višestranačkim Izborima u BiH, održanim 1990. godine, kao kandidat Stranke demokrtatske akcije osvojio mandat u Predsjedništvu SR Bosne I Hercegovine. U septembru 1993. godine izabran je za predsjednika Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna.
Idejni je tvorac, osnivač i prvi predsjednik Demokratske narodne zajednice BiH, osnovane 27. 5. 1995. godine, na čijem čelu ostaje sve do pravomoćnosti Presude Vrhovnog suda RH za ratni zločin 2005. godine. Po izlasku na slobodu u dva mandata bio načelnik Općine Velika Kladuša.
Fikret Abdić, jedna od najkontroverznijih figura novije bosanskohercegovačke historije, ostaje upamćen kao arhitekta takozvane Republike Zapadne Bosne, kratkotrajne paradržave proglašene 27. septembra 1993. godine u Cazinskoj krajini.
Ova samozvana „Autonomna Pokrajina Zapadna Bosna“, uspostavljena usred Agresije na Bosnu i Hercegovinu, ostavila je dubok trag u kolektivnom sjećanju Bošnjaka, trag obilježen ratnim zločinima, koncentracijskim logorima i međubošnjačkim sukobima čije posljedice Krajišnici osjećaju i danas.
Abdićev pothvat, vođen osobnim ambicijama i podržan vanjskim silama, predstavlja jedan od najmračnijih trenutaka u novijoj povijesti Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, simbol izdaje i podjela u ključnom trenutku borbe za opstanak Bosne i Hercegovine.
Rođen u Velikoj Kladuši, Abdić je izgradio svoju karijeru kao uspješan poduzetnik, vođa Agrokomerca, giganta prehrambene industrije koji je Cazinsku krajinu učinio gospodarski značajnom u Jugoslaviji. Njegov ekonomski utjecaj prerasao je u političku moć, a početkom Agresije 1992. Abdić je učvrstio kontrolu nad Velikom Kladušom, iskoristivši haos i slabost centralne vlasti u Sarajevu.
Već ljeta 1992. godine, nakon neuspjelog pokušaja preuzimanja vlasti u Sarajevu – uključujući zloglasno gostovanje na RTV BiH gdje je najavio spremnost za državni udar nakon hapšenja Alije Izetbegovića – Abdić se vratio u Cazinsku krajinu, gdje je započeo konsolidaciju vlasti.
Smjenom Mirsada Veladžića, čelnika krajiške SDA, i postavljanjem lojalnog Zlatka Jušića na čelo Bihaćkog okruga, Abdić je postavio temelje za svoju separatističku viziju. Proglašenje „Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna“ 1993. godine, potkrijepljeno potpisima desetina hiljada građana i odlukom tzv. Ustavotvorne skupštine, bilo je kulminacija Abdićevih ambicija, ali i plod manipulacija vanjskih sila.
Podržan od Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, Abdić je postao pijun u njihovim planovima za razbijanje Bosne i Hercegovine. Srpski obavještajni vrh, uključujući Milorada Ulemeka Legiju i Radojicu Božovića, povezane s haškim optuženicima Frankom Simatovićem i Jovicom Stanišićem, opskrbljivao je Abdića oružjem, municijom i logistikom.
Istovremeno, Tuđman je vidio priliku za proširenje hrvatskog teritorija, potpisavši s Abdićem „Zajedničku izjavu“ 21. oktobra 1993. godine, kojom su snage HVO-a Bihaćkog okruga integrirane u Abdićevu Narodnu odbranu. Slijedećeg dana, Abdić je u Beogradu potpisao deklaraciju s Radovanom Karadžićem, učvršćujući savez s Republikom Srpskom i Republikom Srpskom Krajinom.
Abdićeva paradržava, oslonjena na Agrokomerc i podršku srpskih i hrvatskih snaga, brzo je postala sinonim za nasilje i represiju. Koncentracioni logori poput Drmaljeva, Miljkovići-Valionice, Nepeka i Dolova postali su mjesta stradanja, gdje su zarobljenici – muškarci, žene i djeca – bili izloženi fizičkom i psihičkom zlostavljanju, prisilnom radu i korištenju kao živi štitovi.
Sukobi s Petim korpusom Armije Republike Bosne i Hercegovine, čiji su se pripadnici odupirali Abdićevoj izdaji, rezultirali su oko 2000 žrtava, ostavljajući duboke rane u Cazinskoj krajini. Abdićeva saradnja s Miloševićevim specijalnim jedinicama, poput Crvenih beretki, i srpskim formacijama poput Arkanovih Tigrova, dodatno je učvrstila njegovu ulogu kao izdajnika bošnjačkog naroda.
Propast Republike Zapadne Bosne došla je 1994. godine, kada je Peti korpus umarširao u Veliku Kladušu, prisilivši Abdića na bijeg u Hrvatsku. Iako je uz podršku srpskih pobunjenika nakratko povratio kontrolu, operacija „Oluja“ 1995. konačno je ugasila njegovu paradržavu.
Abdić je 2002. osuđen u Hrvatskoj na 20 godina zatvora za ratne zločine protiv civila i zarobljenika, ali je 2012. pušten nakon odsluženja dvije trećine kazne. Danas, tri desetljeća kasnije, Abdić živi u Velikoj Kladuši, ostajući jedinstven slučaj presuđenog ratnog zločinca koji slobodno hoda među svojim nekadašnjim žrtvama.
Republika Zapadna Bosna ostaje mrlja na povijesti Bošnjaka, simbol izdaje u trenutku kada je jedinstvo bilo najpotrebnije. Abdićev pothvat, potaknut osobnom mržnjom prema Aliji Izetbegoviću i potpomognut vanjskim silama, produbio je podjele i ostavio trajne posljedice. Njegova paradržava nije bila samo politički promašaj, već i moralni pad, čije posljedice – razaranja, izbjeglice i gubitak povjerenja – i danas snažno odjekuju u Cazinskoj krajini.
Nedim Hasić
