Bosanski jezički izraz, još od srednjeg vijeka i postojanja bosanske redakcije starocrkvenoslavenskoga jezika, imao je svoje karakteristike koje su ga na različitim jezičkim nivoima činile posebnim. Nakon jedinstvenog historijskog razvoja, kroz koji je koristio čak četiri pisma, bosanski jezik danas obilježava nekoliko važnih unutarjezičkih osobina. Na fonološkom planu to je čuvanje glasa h i u narodnim govorima Bošnjaka i u standardnome jeziku, u većoj mjeri nego li je to slučaj sa srpskim, hrvatskim ili crnogorskim jezikom. Unutarjezički proces gubljenja foneme h događao se upravo u vrijeme kada je na naše prostore prodrlo Osmansko carstvo i kada je došlo do masovnijeg, iako postepenog, prihvatanja islama kod Bošnjaka. Taj je proces u najvećoj mjeri prekinut kod onih koji su primili islam, pod utjecajem molitvi na arapskome jeziku (a poznato je da u arapskom postoje čak tri glasa koja govornik našeg jezika čuje i izgovara kao h). Kod pravoslavnog i katoličkog stanovništva proces gubljenja glasa h tekao je uglavnom nesmetano. Zato se čuvanje konsonanta h može smatrati općebošnjačkom jezičkom crtom. U nekim bosanskim govorima rijetko kada, i to u finalnoj poziciji, dolazi do gubljenja ove foneme (dobri’, dođo’ i sl.). Uglavnom se h čuva, prije svega ono etimološko, ali i ono koje je sekundarno: uho, duhan, aždaha, promaha, kuhati, vihoriti, vehnuti, truhnuti, lahko, mehko, halva, hurma… U nekim narodnim govorima, ali ne i u standardnome bosanskom jeziku česti su oblici: hastal, hlopta, hlabavo, hlupiti i sl. Druga specifična fonološka crta jeste čuvanje foneme f, na šta je također utjecalo prihvatanje islama. Fonema f je stranoga porijekla i česta je u posuđenicama iz grčkog (Stefan), latinskog (februar), i kasnije turskog jezika. Konsonant f prisutan je i u srpskim i hrvatskim govorima, ali je kod Bošnjaka ovaj glas mnogo više zastupljen. Učvršćivanje glasa f u konsonantskome sistemu naših narodnih govora i standardnome jeziku doprinijela je brojna leksika orijentalnoga porijekla – fes, findžan, ferman, fukara, fefta, sofra, mejtef, te lična imena Fatima, Fehim, Mustafa, Šerifa i sl. Sljedeća važna karakteristika bošnjačkih narodnih govora i bosanskoga jezika jeste vrlo zastupljena i specifična upotreba riječi orijentalnoga porijekla, koji se često nazivaju turcizmi.