Habiba Stočević Rizvanbegović je jedna od rijetkih i hrabrih žena iz Bosne i Hercegovine koje su se usudile istupiti i izaći iz zatvorenog kruga u patrijarhalnom društvu koje je stoljećima žene potiskivalo u drugi plan. 

Habiba Stočević Rizvanbegović rođena je 1845. godine u Stocu, kao kćerka Ali-paše Rizvanbegovića Stočevića, znamenitog hercegovačkog vezira i graditelja. Nakon očeve pogibije 1851. godine, Habiba je s porodicom prognana i seli prvo u Sarajevo, a potom u Istanbul, gdje se obrazuje, uči orijentalne jezike i počinje pisati pjesme na turskom jeziku, postavši jedina poznata bosanskohercegovačka pjesnikinja divanske književnosti.

Habiba je napisala ljubavne pjesme po uzoru na savremene turske pjesnike, a neki izvori navode da je imala i cjelovit “Divan”. Ipak, do danas je sačuvana samo jedna pjesma, ispunjena motivima ljubavi, čežnje i nesreće. U kasnijem životu preselila se u Konju i pristupila mevlevijskom derviškom redu.

Kad od tvoga oštroga pogleda

ima rana nasred džigerica,

ne streljaj više!Već je dosta, dragi,

i treptanja gustih trepavica.

Moj dragane, sad ti pogled pjani

oko drugih djevojaka bludi;

K’o sablja je tvoj otkaz ljubavi

nanovo mi povrijedi grudi.

Nerazumnoj, neznanoj, nesvjesnoj,

protivnici ti si drug postao,

a meni si otkazao ljubav;

gdje je riječ što si je zadao?

Nevjerniče, zalud je od tebe

očekivat djela milostiva;

od iskona ne imadeš vjere,

nevjernikom svijet te naziva.

O Habiba, spasit se je teško

od ljubavnih neprebolnih jada;

kao ni ti, mnoga nesrećnica

pustoj sreći nikad se ne nada.

Habiba Stočević Rizvanbegović preminula je u novembru 1890. godine, u Istanbulu, gdje je i sahranjena. Živjela je samo 45 godina, ali je ostala zapamćena kao hrabra i talentovana žena koja se usudila pisati u vremenu kada se ženama uskraćivalo pravo na obrazovanje i javni rad.

U znak priznanja njenom doprinosu kulturi, jedna od ulica u sarajevskom naselju Dobrinja danas nosi njeno ime.

Adis Holjan