Hadžibegić, Hamid, povjesničar I orijentalist (Sarajevo, 12. VIII. 1898 – Sarajevo, 24. III. 1988).

Pohađao je Filozofsko-teološki i Pravni fakultet na Sveučilištu u Istanbulu, gdje je diplomirao 1927. U Sarajevu od 1941. predavao u državnoj Šerijatskoj gimnaziji, 1950–66. radio u Zemaljskom muzeju BiH i Orijentalnom institutu te predavao moderni i osmanski turski jezik, paleografiju i diplomatiku na Filozofskom fakultetu, a šerijatsko pravo na Islamskome teološkome fakultetu (od 1977).

Bavio se poviješću Osmanskoga Carstva i temama iz novije povijesti BiH te prevodio i objavljivao osmanske izvore i književna djela s turskog jezika. Sa suradnicima uredio zbirku zakonskih spomenika Kanuni i kanun-name za Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški, Crnogorski i Skadarski sandžak (1957) i Oblast Brankovića: opširni katastarski popis iz 1455. godine (1972). Glavno mu je djelo Glavarina u Osmanskoj državi (1966).

Uz Nedima Filipovića, Hazima Šabanovića, Branislava Đurđeva i Avdu Sućesku, Hamid Hadžibegić sigurno spada u red bosanskohercegovačkih i jugoslavenskih osmanista čija su djela imala najveći utjecaj u istraživanju prošlosti osmanske države u svjetskim okvirima.

Hamid Hadžibegić (1898–1988), istaknuti bosanskohercegovački osmanista, ostavio je neizbrisiv trag u proučavanju osmanske povijesti, spajajući znanstvenu preciznost s dubokim razumijevanjem orijentalnih jezika i kulture.

Njegov život, obilježen putovanjem od sarajevskih školskih klupa do uglednih akademskih krugova Istanbula i Sarajeva, svjedoči o intelektualcu čije je djelovanje premostilo kulturne granice, ostavljajući značajan doprinos svjetskoj osmanistici. Uz Nedima Filipovića, Hazima Šabanovića, Branislava Đurđeva i Avdu Sućesku, Hadžibegić se ubraja među najutjecajnije jugoslavenske povjesničare koji su oblikovali razumijevanje Osmanskog Carstva u globalnim okvirima.

Rođen 12. augusta 1898. u Sarajevu, Hadžibegić je svoje obrazovanje započeo u rodnom gradu, pohađajući osnovnu školu, ruždiju, klasičnu gimnaziju i šerijatsko-sudačku školu. Ovo raznoliko obrazovanje, uključujući vjerske škole, omogućilo mu je izvrsno poznavanje orijentalnih jezika, što je kasnije olakšalo njegova istraživanja osmanskih dokumenata.

Ključni trenutak u njegovoj karijeri bio je studij prava u Istanbulu (1923–1927), gdje je diplomirao na Pravnom fakultetu i radio kao profesor u Jugoslavenskoj školi (1924–1931). U turskoj metropoli, u vrijeme nastanka mlade Republike Turske, Hadžibegić je upijao kulturni i intelektualni duh koji je oblikovao njegov svjetonazor.

Po povratku u Kraljevinu Jugoslaviju, Hadžibegić je započeo pedagošku karijeru u Skoplju, gdje je od 1931. do 1941. predavao na Velikoj medresi kralja Aleksandra i upravljao Ženskom zanatskom medresom „Šefkat“. Tamo je razvio blisko prijateljstvo s Tajibom Okićem, drugim bosanskohercegovačkim intelektualcem, čije posvete u knjigama svjedoče o njihovoj povezanosti.

Drugi svjetski rat prekinuo je rad skopske medrese, a Hadžibegić se vratio u Sarajevo, gdje je tokom rata predavao na Šerijatskoj gimnaziji. Istovremeno se angažirao u humanitarnim aktivnostima, poput nadzora nad vjerskim odgojem muslimanske siročadi, te bio saradnik organizacije El-Hidaje i član Odbora Merhameta.

Iako se nakon završetka Drugoga svjetskog rata izjašnjavao kao Srbin, za rata je u službenim dokumentima vođen kao Hrvat, kao i većina njegovih kolega. Za Hamida Hadžibegića navedeno je da nije bio ustaša ni pristaša pokreta te da je bio ispravnoga držanja prema pokretu i da je svoj rad namijenio dobru hrvatske države i njezina naroda. Bio je saradnik El-Hidaje te član Odbora Merhameta za obnovu života u istočnoj Bosni. Takođe, krajem 1943. dopušteno mu je da kao predstavnik ulema medžlisa obavi nadzor nad stanjem vjerskog odgoja muslimanske siročadi u domovima u Bosanskom Šamcu, Brčkom, Osijeku, Dalju i Lipiku.

Nakon završetka rata, odlukom Ministarstva prosvjete Narodne Republike Bosne i Hercegovine, od augusta 1945. do februara 1946. obavljao je dužnost povjerenika Državne šerijatske gimnazije. Kada je ta škola ugašena, Hadžibegić je novi angažman pronašao u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, gdje je odlukom Ministarstva prosvjete imenovan u svojstvu bibliotekara, a zatim i arhivista, te je na tome mjestu ostao sve do 21. jula 1950. godine.

Hamid Hadžibegić smatra se jednom od najzaslužnijih osoba u aktivnom angažmanu za osnivanje Orijentalnog instituta, te od druge polovine 1950. prelazi u novoosnovanu instituciju. U Orijentalnom institutu Hadžibegić je bio šef arhivskog odjeljenja, naučni saradnik i viši naučni saradnik. Od osnivanja Filozofskog fakulteta u Sarajevu honorarno je držao predavanja iz turskog jezika i diplomatije. Nakon povlačenja Branislava Đurđeva s mjesta direktora Orijentalnog instituta u Sarajevu, u augustu 1964. Hadžibegić je podnio prijavu na konkursu za to mjesto, ali mandat direktora tom je prilikom dobio Nedim Filipović. Slijedeće je godine penzionisan na vlastiti zahtjev. Po penzionisanju je od 1977. honorarno predavao fikh na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu.

Kao šef arhivskog odjela i naučni saradnik, Hadžibegić je unaprijedio proučavanje osmanske povijesti, a honorarno je predavao turski jezik i diplomatiju na Filozofskom fakultetu. Iako nije izabran za direktora Instituta 1964., njegov doprinos ostao je neupitan.

Penzionisan je 1965., ali je nastavio predavati fikh na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu sve do 1977. Preminuo je 1988. u 90. godini, ostavivši za sobom nasljeđe koje i danas inspiriše.

Njegova monografija Glavarina u Osmanskoj državi (1966) predstavlja pionirsko istraživanje glavarine, temeljeći se na ranijem radu o džizji i haraču (1953). Posebno su značajni njegovi radovi „Rasprava Ali Čauša iz Sofije o timarskoj organizaciji u XVII stoljeću“ i „Džizja ili harač“, koji su naišli na pohvale kolega poput Mehmeda Begovića, Branislava Đurđeva i Šaćira Sikirića. Ovi radovi, prepoznati zbog svoje dubine i visoke citiranosti, učvrstili su Hadžibegićev ugled u svjetskoj osmanistici, a citiraju ih i suvremeni autori poput Linde T. Darling i Douglasa A. Howarda.

Poseban pečat Hadžibegićevom nasljeđu daje njegova lična biblioteka, darovana Orijentalnom institutu 2001. godine. S 1079 naslova, uključujući djela na turskom, arapskom, engleskom i drugim jezicima, ova zbirka svjedoči o njegovoj bibliofiliji i širokim interesovanjima.

Posvete kolega iz cijele Evrope, poput Halila İnalcıka i İsmaila Hakkıa Uzunçarşılıa, otkrivaju mrežu intelektualnih veza i Hadžibegićev ugled među svjetskim osmanistima. Iako je dio fonda Orijentalnog instituta stradao u požaru 1992. nakon granatiranja zgrade sa položaja Vojske Republike Srpske, Hadžibegićeva biblioteka ostaje ključni izvor za razumijevanje njegovog rada i epohe u kojoj je djelovao.

Nedim Hasić