Šejh Hasan Kaimija Zrinović (Sarajevo, 1625./1635. – Zvornik, 1691.) bio je bosanskohercegovački islamski teolog, sufijski pjesnik i alhamijado književnik bošnjačkog porijekla. Pripadao je kadirijskom tarikatu i bio jedna od najpoznatijih ličnosti u evropskom dijelu Osmanskog Carstva u drugoj polovini 17. stoljeća. Jedna je od najmarkantnijih ličnosti u kulturi i tesavvufu Bosne i Hercegovine, čija duhovna i intelektualna obzorja daleko nadilaze geografsko-povijesni okvir u kojem je živjela i djelovala
Unatoč mnogobrojnim studijama, od prigodnih eseja, stručnih i naučnih radova do doktorskih disertacija, životna staza šejha Hasana Kaimije do danas nije dovoljno rasvijetljena. Među njegovim biografima nema razilaženja u vezi s tim da je rođen u Sarajevu, između polovine treće i sredine četvrte decenije 17. stoljeća. Školovao se u Sarajevu i Sofiji, gdje je upoznao halvetijskog šejha Muslihuddina Užičanina. Prema nekim istraživačima, određeno vrijeme boravio je i u Istanbulu i Konji. Po povratku u Sarajevo, okupljao je derviše u vlastitoj kući, koju je pretvorio u tekiju. Prema predaji, u Sarajevu je kao sufijski šejh sagradio drvenu ćupriju preko Miljacke, koja je po njemu nazvana „Šejhanija-ćuprija“. Nije poznato kada je tačno postavljen za šejha Sinanove tekije kaderijskog tarikata.
Veoma su raznovrsna i zanimljiva predanja o tome kako je Hasan Kaimija iz Sarajeva dospio u Zvornik. Preovladavaju mišljenja da su njegov odlazak iz Sarajeva i kasniji boravak u Zvorniku neposredno povezani s velikim nemirima koji su zahvatili Bosnu tokom ratova između Osmanske Države, s jedne strane, i Austrije i Mletačke Republike, s druge strane, u periodu od 1683. do 1689. godine.
Jedan od takvih nemira zabilježen je u Sarajevu 1683. godine, kada je usljed velike gladi naoružano seosko stanovništvo, udruženo sa siromašnim gradskim zanatlijama, upalo u grad. Hasan Kaimija tada se, prema predaji, stavio na čelo pobunjenika, zahtijevajući da se zalihe hrane, koje su imućni trgovci sklonili uz podršku vlasti radi špekulacija i zarade, podijele narodu. Time je došao u otvoreni sukob s tadašnjim vlastima.
Kako bi se izbjeglo njegovo smaknuće, vlasti su, prema predaji, pronašle „solomonsko rješenje“ – protjerale su ga iz Sarajeva u Zvornik. Mnogi vjeruju da je Hasan Kaimija pošteđen smrtnog ishoda isključivo zahvaljujući velikom ugledu i autoritetu koji je uživao među narodom.
Postoje i tumačenja prema kojima je razlog njegova progona bilo nezadovoljstvo vlasti i zvanične uleme sadržajem njegovih pjesama, koje su nosile snažnu kritičku i proročansku poruku. Takve poruke nisu bile dobrodošle u tadašnjem društvenom i političkom kontekstu, te su i one mogle doprinijeti njegovom progonstvu.
Posljednjih deset godina života proveo je u Zvorniku, gdje je bio imam Namazđah džamije.
Autor je dviju pjesničkih zbirki – jedna je na osmanskom turskom jeziku (Divan), a druga na narodnom bošnjačkom jeziku (Waridata). Waridata predstavlja kronologiju zbivanja u Dalmaciji tokom 17. stoljeća, posebno opisujući Kandijski rat. Među njegovim najpoznatijim djelima je pjesma o osvojenju Kandije, koju je Vlatko Pavletić uvrstio u Zlatnu knjigu hrvatskog pjesništva od početaka do danas. Napisao je i pjesmu protiv pušenja duhana, što odražava njegova sufijska uvjerenja.
U pjesmama često spominje porodicu Zrinski, zbog čega neki istraživači pretpostavljaju da mu je izvorno prezime bilo Zrinski, a da je Zrinović izvedeno iz toga.
Prema narodnoj predaji, nakon njegove smrti narod mu je iz poštovanja podigao skromno turbe s desne strane puta Zvornik – Kula, građeno od lomljenog kamena, ćerpiča i drveta, pokriveno šindrom. Turbe je kasnije proširio Šemsi-beg Tuzlić, a dodatne radove na krovu izveo je Bakir-beg Tuzlić.
Adis Holjan
