Balada Hasanaginica odavno je privukla pažnju evropske i svjetske javnosti. Posmatrajući je u kontekstu ostalih primjera ovoga žanra, jasan nam je ambijent njezina nastanka i kontekst unutar kojega su djela ovog tipa nastajala u bošnjačkoj književnosti. Tekst je štampan latiničnim slovima talijanskoga jezika i primijenjena su ona pravopisna pravila koja su mogla koristiti pri fiksiranju usmenoga teksta, a to je načinio neko ko nije dobro poznavao bosanski jezik.

Uz latinični tekst Alberto Fortis u svojoj knjizi Viaggio in Dalmazia (1774) donosi i prve stihove ispisane glagoljicom, crkvenom ćirilicom i bosančicom, uz popratne komentare. Osim toga Fortis će donijeti i svoj prozni prijevod balade na talijanski jezik koji, pored činjenice da je prvi prijevod, predstavlja i prvo interpretativno čitanje ove znamenite pjesme, koju kasniji sakupljači nisu uspjeli pronaći u živom izvođenju. Nakon Fortisovog prijevoda ovu će baladu prevoditi Clemens Werthes na njemački (1775), Johann Wolfgang Goethe na njemački (1778), Ferenc Kazinczy na mađarski (1789), Ðuro Ferić na latinski (1798), Walter Scott na engleski (1798), John Boyd Greenshields na engleski (1800), Charles Nodier na francuski (1813) i brojni drugi u dvije stotine i pedeset godina od njezina objavljivanja.

Fortisov je predložak do danas izazvao više čitanja, među kojima treba izdvojiti čitanja: Vuka Stefanovića Karadžića (1814. i 1846), Miroslava Pantića (1964), Alije Isakovića (1974) i Muniba Maglajlića (1995). Zbog činjenice da je balada zabilježena na prostoru današnje Hrvatske često će se atribuirati kao hrvatska, a budući da je Vuk Karadžić objavljuje najprije u svojoj Maloj prostonarodnoj slaveno-serbskoj pjesnarici (1814), a potom i u trećoj knjizi Srpskih narodnih pjesama – U kojoj su pjesme junačke srednjijeh vremena (1846) pripisivat će je i srpskom kulturnom krugu. Činjenica jeste da će pjesmu u prvom pojavljivanju i prvom čitanju sam Vuk odrediti kao pjesmu “Serbalja Muhamedanskoga zakona”, čime je precizno atribuirao da pripada bošnjačkoj usmenoj tradiciji.

Balada započinje slavenskom antitezom (A – nije A – nego B) u kojoj se pjesnik/-inja pita i sam/-a odgovara šta bi moglo biti ono što se bijeli usred zelene gore. Nakon dileme i argumentiranih odgovora dobijamo konačni zaključak da je riječ o šatoru u kojem leži ranjeni junak Hasan-aga. Njega obilaze i mati i sestra, ali ga zbog stida ne obilazi i ljuba. Ovaj će moment Fortis prokomentirati “a njegova žena, zadržana stidom, koji se nama čini neshvatljiv, nema smjelosti da ga obiđe”. Hasanaginicin stid možemo posmatrati kao vanrednu sliku tradicijskih vrijednosti, jer pjesnik sasvim odobrava njezin osjećaj stida ne postavljajući pitanje eventualne neispravnosti takvoga osjećaja. Iz tog razloga možemo sa sigurnošću tvrditi da se radi o unutarnjoj dimenziji Hasanaginicine ličnosti koju pjesnik, a samim tim i kolektiv, u potpunosti odobravaju. Priroda njezina stida ne može biti povezana s nekom šerijatskom normom o neulasku žena u vojni logor, jer u isti taj logor ulaze mati i sestra, što pjesnik ciljano ističe. Njezin stid, dakle, isključivo je lične prirode – njezin lični odnos prema suprugu, koji je, naravno, utemeljen na vrijednostima koje zajednica prenosi s generacije na generaciju. Pozicija muža kao zaštitnika i skrbnika porodice prenosila se stoljećima, te je tako izgrađena slika nailazila na sukob s vanjskom slikom ranjenika – taj sukob unutarnje slike zaštitnika i skrbnika sa slikom ranjenika unutar vojnoga logora u ovoj je ženi izazivao stid. Njezino razumijevanje novonastale situacije uključuje sve dimenzije slučaja: lični i porodični zaštitnik u poziciji nemoći, unutar vojnog konteksta, njezino sažaljenje može biti uvreda za vojnika…

Ekspozicija kao uvodna scena u dramsku radnju završava upravo na ovome mjestu, nakon čega će uslijediti zaplet: ranjeni junak je ljut na suprugu i poručuje joj da ga ne čeka “ni u dvoru ni u rodu momu”. Zaplet nastaje kao rezultat visokog stepena nerazumijevanja: Hasan-aga ne razumije njezin nedolazak. On nedolazak čita kao pomanjkanje ljubavi i izdaju, a ne kao čuvanje slike njega kao vojnika i zaštitnika. Činjenica da je njegovo čitanje drugačije od njezinog ukazuje na neka pomjeranja unutar kolektiva. U ovom momentu Hasanaginicu vidimo kao čuvaricu patrijarhalnih vrijednosti, dok se to njezino čuvanje vrijednosti Hasan-age ne dotiče – on je ljut jer ona nije došla i svaka druga ideja ne dopire do njega. Njegova promijenjena pozicija posmatranja situacije može se razumjeti kao rezultat putovanja po zapadnim i primorskim krajevima gdje je očitovanje ljubavi između supružnika ipak nešto drugačije u odnosu na kontekst iz kojega dolazi. Veća otvorenost i manje stroga pravila, koja izazivaju dozu hladnoće, vojnika Hasan-agu učinila su sklonim pokazivanju ljubavi među supružnicima. Dakle, zaplet nastaje na temelju susreta različitih tradicijskih obrazaca – pokazivanje poštovanja u odnosu na pokazivanje ljubavi, što u osnovi ovu životnu priču od samoga početka čini tragičnom.

Povrijeđena žena potražit će izlaz u samoubistvu i to u situaciji kada “jeka stade konja oko dvora”, pomislivši da je riječ o njezinu mužu, od čega će je odvratiti kćerke javljajući joj da “nije ovo babo Hasan-aga, / već daidža, Pintorović beže!” Brat joj donosi “knjigu oprošćenja”, pravni dokument kojim je njezin brak s Hasan-agom okončan. Pjesnik nas tek u ovoj sceni informira da ovaj bračni par ima petero djece i to dva sina, dvije kćeri i malehnog u bešici sinka, od kojeg ju je brat jedva razdvojio. Kadunu brat vodi u rod, ubrzo kuću posjećuju prosci, a najviše Imotski kadija. Kaduna se bratu moli da je ne daje ni za koga “da ne puca jadno srce moje, / gledajući sirotice svoje”, ali, uprkos molbi, brat je daje za imotskog kadiju. Nakon toga kaduna traži da brat uputi kadiji pismo da ponese “dug pulduvak”, što će Vuk pogrešno pročitati kao “pokrivač”, “kada bude agi mimo dvora, / nek ne vidi sirotice svoje”. S ovom scenom radnja doživljava kulminaciju, da bi kretanje svatova označilo usmjeravanje radnje ka peripetiji, a koja će se ostvariti u sceni kada sinovi izlaze pred svatove i pozivaju majku da se svrati “da mi tebi užinati damo”. U tom zaokretanju radnje od očekivanog, jer pulduvak je trebao onemogućiti gledanje, a samim tim i eventualno svraćanje, sada radnja teče u sasvim neočekivanome smjeru. Hasanaginica moli starog svata (svatov starišina), da joj ustavi konja uza dvora kako bi darivala svoju djecu. Svi segmenti darova bili su temom spora u ovih dva i po stoljeća čitanja. Budući da kod Fortisa stoji kako Hasanaginica sinovima dariva “nozve pozlachene”, Vuk je najprije (1814) mislio da je riječ o nekim pozlaćenim mestvama, da bi se u drugom čitanju (1846) ispravio. Manje je sporna bila čoha do poljane, ali se ipak dvoumio o čemu je riječ, da bi u vezi s darom za dijete u bešici (Fortis: “Gnemu faglie ubofke hagline”) Vuk ustrajavao na čitanju “uboške haljine”, povezujući to s pojmom ubog – siroče, ali previđajući da su i ostala njezina djeca siročad. Ovu će dilemu razriješiti Franc Miklošič nešto prije 1887. godine čitajući navedenu sintagmu kao “u bošči haljine” – četverougaoni komad platna u koje se nešto zamotava – boščaluk, zavežljaj. Dramski rasplet će se početi ostvarivati u momentu kada junak Hasan-aga poziva svoje sinove: “Hod’te amo sirotice moje, / kad se neće smilovati na vas, / majka vaša srca arđaskoga.” Na ove grube riječi Hasanaginica će pasti i ispustiti dušu. Ovu će izvanrednu scenu Fortis pročitati na sljedeći način: “Na putu za Imotski svatovi moraju proći pored kuće plahovitoga Hasana koji se, pošto su mu rane zacijelile, vratio kući, kajući se gorko što je otjerao ženu. Poznajući dobro njeno srce, on joj šalje u susret svoja dva sina, koje ona daruje darima što ih je prethodno pripremila. Vidjevši to, Hasan ih doziva da se vrate kući, govoreći im da je njihova majka neumoljiva srca. Ovaj prijekor, rastanak s djecom, gubitak muža koji ju je na svoj surov način volio onoliko koliko je bio voljen, izazivaju tako snažan preokret u duši mlade ljube da ona pada mrtva ne izustivši ni riječ.”

Vuk će Fortisov izraz “argiafkoga” pročitati kao “kamenoga”, Isaković će ga prevesti kao “hrđavskoga”, dok je najbolje da pojam ostane u originalu “arđaskoga”, što znači “neumoljivoga”, upravo onako kako ga je i sam Fortis razumio. Posljednje slovo posljednje riječi posljednjeg stiha ove balade također će biti različito tretirano, iako je sasvim jasno is kazano: “Od žalosti gledajuć’ sirota!” Vuk, pa i Pantić, pročitat će navedeno kao “sirote”, što će sasvim pomaknuti središte pažnje s Hasanaginice na njezinu djecu, što ni u kojem slučaju ne može biti opravdano.

Sead Šemsović, Historija bošnjačke književnosti, Bošnjaci zajedno! – Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Hrvatskoj, Zagreb, 2025