U proljeće i rano ljeto 1875. godine, rasle su napetosti u nekoliko planinskih, pretežno pravoslavnih sela u blizini gradića Nevesinja, kada su seoske glavešine, govoreći u ime drugih seljana, državi odbile platiti porez. Žalili su se da im prikupljači poreza, neki žandarmi i lokalni činovnici čine nepravdu prilikom procjene državnih poreza u naturi i novcu. Zbog slabe žetve, tvrdili su, većina seljana nije u stanju platiti puni iznos koji je od njih tražen. Pregovori između predstavnika lokalne osmanske uprave i ovih nevoljkih seoskih glavešina nastavljeni su i činilo se da je rješenje spora bilo blizu. Onda se 6. jula 1875. desio krupan incident, na samo nekoliko kilometara od Nevesinja, kada su karavan trgovaca na putu od Mostara do Nevesinja napali „ustanici“ koji su u tom napadu pobili sve putnike. Napad je potaknuo intenzivnu razmjenu depeša između Nevesinja, mutesarifa (namjesnika okruga) u Mostaru, valije (namjesnika pokrajine) u Sarajevu i vlade u osmanskoj prijestolnici. Želeći da izbjegnu moguće reperkusije na međunarodnu politiku, jer se osmanska politika nakon Krimskog rata (1853–1856.) nekoliko puta morala boriti protiv diplomatskog utjecaja velikih evropskih sila u lokalnim unutarnjim krizama, Porta nije željela prihvatiti sugestije koje insistiraju da treba nastaviti pregovore. Dvojici viših zvaničnika, Hasanpaši i Kostan efendiji, naredila je da preuzmu taj zadatak. Osmanska vlada ih je prvobitno poslala u Bosanski vilajet u misiji razrješenja graničnih pitanja sa susjednom Kneževinom Crnom Gorom. Sada su dobili zadatak da posreduju u sve opasnijim problemima u Nevesinju. Za nekoliko sedmica, više dijelova Hercegovačkog sandžaka (posebno oni na crnogorskoj granici) bili su, čini se, na ivici anarhije. Osmanske vlasti je posebno brinulo što su ubrzo shvatili da je vodstvo Kneževine Crne Gore, koja je još uvijek bila pod osmanskom vrhovnom vlašću, ali je uživala široka autonomna prava, izgleda, bilo umiješano u sve nasilniju dinamiku na terenu. I doista, crnogorski arhivski izvori iz tog vremena otkrivaju veoma intenzivnu prepisku između lokalnih glavešina u selima nevesinjskog kraja i Vlade crnogorskog knjaza Nikole. Gotovo od početka, stoga, lokalni ustanak je bio više od običnog „lokalnog događaja“. Vrlo brzo je postao dio šire dinamike političke mobilizacije. Razni politički odbori, revolucionari ili pustolovi izvana postali su dio dešavanja. Kao što je već spomenuto, a jednako je bitno, činjenica je da su regionalni učesnici koji su imali vlastite težnje, Crna Gora i također Srbija (i jedna i druga službeno još uvijek pokrajine pod osmanskom vrhovnom vlašću) bili uključeni u događaje u osmanskoj Hercegovini na tajni način od samog početka – iako su dosljedno službeno poricali bilo kakvu umiješanost. (Vojna Enciklopedija, Beograd, 1970., knjiga prva)