Husein (Husaga) Čišić (Mostar, 1878 – Mostar, 30. august 1956) bio je bosanskohercegovački političar, javni djelatnik i društveni aktivist. U političkoj historiji Bosne i Hercegovine ostao je upamćen kao jedini poslanik koji je 1946. godine glasao protiv Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije, protestujući zbog nepriznavanja Bošnjaka kao naroda i zbog simboličkog i političkog potiskivanja Bosne i Hercegovine unutar novog jugoslovenskog poretka. Najčešće se spominje u vezi s inicijativom za uvođenje „šeste buktinje“ u grb Jugoslavije, kao znaka ravnopravnosti bosanskih muslimana sa ostalim priznatim narodima.
Čišić je rođen 1878. godine u Mostaru, pod austrougarskom upravom. Poticao je iz ugledne gradske sredine i pripadao sloju muslimanske urbane elite koja je krajem 19. i početkom 20. stoljeća igrala značajnu ulogu u političkom, vjerskom i kulturnom životu Hercegovine. Školovao se u Mostaru, gdje se rano uključio u javni rad.
Tokom života obavljao je niz odgovornih funkcija: bio je predsjednik mostarske općine (gradonačelnik), senator u Kraljevini Jugoslaviji, odbornik i istaknuti član više društvenih i vjerskih institucija. Posebno se isticao u radu Vakufsko-mearifskog sabora, gdje je dosljedno branio vakufsku imovinu i islamsko kulturno naslijeđe.
Tokom Drugog svjetskog rata priključio se antifašističkom pokretu i bio izabran za člana AVNOJ-a (Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije). Njegov lični položaj bio je obilježen teškom porodičnom tragedijom: dvojica njegovih sinova, Midhat i Husref, poginuli su kao partizani. Ta činjenica davala mu je poseban moralni autoritet u poslijeratnoj Jugoslaviji i jasno ga je pozicionirala unutar pobjedničkog političkog okvira.
Uprkos tome, Čišić je već 1945–1946. godine otvoreno ušao u sukob s novim vlastima.
U procesu izrade Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 1945–1946. godine, do izražaja je došla koncepcija jugoslovenskih ideologa Milovana Đilasa i Moše Pijade, prema kojoj su kao narodi priznati Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci. Bosanski muslimani u toj su koncepciji tretirani kao „teorijsko pitanje“, a ne kao historijski narod. Državni grb sa pet buktinja simbolizirao je upravo tih pet naroda.
Čišić je na Trećem zasjedanju AVNOJ-a i u raspravama o ustavnom uređenju upozorio da takvo rješenje znači političko i simboličko brisanje Bošnjaka. Podnio je amandman kojim je tražio da se u grb unese šesta buktinja, kao znak ravnopravnosti bosanskih muslimana i priznanja njihove historijske i političke stvarnosti.
Njegov nastup nije bio usmjeren protiv Jugoslavije kao države, nego protiv njenog unutrašnjeg poretka. Smatrao je da bez simboličkog priznanja u temeljnim državnim obilježjima jedan narod ostaje bez političkog subjektiviteta. Njegova izjava: „Mi nismo neka repa bez korijena, kako bi to neki htjeli da kažu“, postala je najpoznatiji sažetak njegove pozicije.
Reakcija partijskog vrha bila je negativna. Milovan Đilas je zahtjev odbacio kao „teorijski nerješiv“, svodeći pitanje identiteta na apstraktan problem. Prilikom glasanja o Ustavu, svi poslanici glasali su „za“, osim Husage Čišića. Time je postao jedini poslanik koji je glasao protiv temeljnog akta nove Jugoslavije.
Posljedice tog čina bile su dugotrajne. Njegov govor nije uvršten u službene stenograme, njegovo ime je izostavljano s pojedinih popisa poslanika, a njegov politički postupak sveden je na marginalnu bilješku ili potpuno prešućen. U tadašnjem sistemu takvo brisanje iz dokumenata i arhiva bilo je uobičajen način neutraliziranja politički nepodobnih glasova.
Iako su bošnjački delegati intervenirali kod Josipa Broza Tita kada je bio ugrožen republički status Bosne i Hercegovine, pitanje nacionalnog priznanja Bošnjaka ostalo je zatvoreno. Bosna i Hercegovina je postala republika, ali bez naroda koji bi u simboličkom i ustavnom smislu bio označen kao njen autohtoni politički subjekt. Čišić je taj problem jasno uočio u trenutku njegovog nastanka.
Nakon političke marginalizacije u Beogradu, Čišić se vratio u Mostar, gdje je nastavio djelovati na kulturnom i identitetskom planu. Pedesetih godina 20. stoljeća otvoreno se suprotstavio urbanističkim projektima koji su pod izgovorom modernizacije dovodili do rušenja džamija, harema i drugih spomenika islamske kulture.
Posebno je poznato njegovo pismo Đuri Pucaru iz 1953. godine, u kojem kritizira plan da se željeznička stanica izgradi preko Carinskog harema. U pismu ironično i ogorčeno ukazuje da slobodnog zemljišta ima, ali da se namjerno biraju mezarja, jer ona nose „nacionalni kapital“ sadržan u nišanima, natpisima i urbanom pamćenju grada.
Zahvaljujući njegovom angažmanu, 1952. godine Blagajska tekija i petnaest mostarskih džamija proglašeni su spomenicima kulture, čime su privremeno spašeni od rušenja.
Čišić je umro 30. augusta 1956. godine u Mostaru. Po vlastitoj želji ukopan je u Carinskom haremu, iako je bio svjestan da je groblje predviđeno za uništenje. Njegova dženaza bila je jedan od posljednjih velikih građanskih ispraćaja u Mostaru toga vremena.
Godine 1965, prilikom izgradnje željezničkog kompleksa, Carinski harem je ekshumiran. Čišićevi posmrtni ostaci preneseni su na groblje Sutina. Taj čin simbolično je potvrdio proces protiv kojeg se cijeli život borio.
Od njegove smrti do početka agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, ime Husage Čišića bilo je uglavnom potisnuto iz javnosti. Tek tokom 1990-ih njegova figura počinje biti ponovo afirmirana kao simbol političkog otpora, borbe za bošnjačko ime i državni subjektivitet Bosne i Hercegovine.
U javnom pamćenju često je reduciran na pitanje „šeste buktinje“, dok se širi kontekst njegove djelatnosti – borba za vakufe, zaštitu islamske baštine, urbani identitet Mostara i dosljedni otpor političkom brisanju – znatno rjeđe razmatra.
