Nakon osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini društveni položaj imama defniran je na različite načine, shodno različitim državno-pravnim okvirima kroz koje je prolazila Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini. Dolaskom Austro-Ugarske Carevine u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine, vijekovima ustaljeni oblici organiziranja vjerskih poslova se raspadaju. Ulema gubi ulogu i značaj koji je nekada imala u državi i suočava se sa novim, do tada nepoznatim pitanjma i problemima.  Hilmi ef. Omerović je carskim dekretom od17.10.1882. godine, postavljen za prvog reisu-l-ulemu u BiH i ova godina se uzima godinom formiranja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. U novim društveno-političkim prilikama imami i hatibi nastavljaju svoje tradicionalno definisane dužnosti, predvođenje namaza, a obično su služili i kao muallimi (vjerski učitelji) i držali hutbe petkom. Svi oni morali su imati šerijatsku autorizaciju u obliku dekreta, kao uvjet za obavljanje ovih funkcija. S tim u vezi, prve normativno-pravne naznake regu­liranja položaja imama u džematu nalazimo u Štatutu za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercego­vini.

Od uspostave austrougarske vlasti do početka Drugog svjetskog rata u zvaničnoj historiografiji se dijeli na tri perioda karakteristična po odnosu države prema Islamskoj zajednici u BiH.

Prvi period je od 1918. godine pa do uvođenja šestojanuarske diktature 1929. godine, kada se Islamska zajednica u BiH našla u novim okolnostima zadržavajući onaj položaj i organizaciju koji je u pojedinim krajevima imala prije formiranja Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca (SHS). U toku i poslije rata imami su živjeli u teškim materijalnim uslovima i bili su isuviše zaokupljeni tegobnim zadatkom vlastitog preživljavanja u novim političkim i socijalnim okolnostima, da bi mogli igrati neku ozbiljniju ulogu u ekonomskom i kulturnom podizanju vlastitog naroda.

Drugi period je nakon zavođenja šestojanuarske diktature kralja Aleksandra Karađorđevića 1929. godine kada je ukinuta autonomija Islamske zajednice u BiH i uvedena jedinstvena organizacija Islamske zajednice za cijelu Kraljevinu Jugoslaviju pod strogom kontrolom režima. Posljedično tome, po prvi put je ustanovljen naziv Islamska vjerska zajednica (IVZ).

Treći period je od 1935. do 1941. godine koji se naziva vremenom obnovljene autonomije. Islamska za­jednica u Kraljevini Jugoslaviji je 1936. godine donijela je novi Ustav, gdje je jedno cijelo poglavlje od 10 članova posvećeno imamu i njegovoj ulozi u si­stemu Islamske zajednice (čl. 70-77).

Islamska zajednica je Drugi svjetski rat i vlast Nezavisne Države Hrvatske u Bosni i Hercegovini dočekala sa organizacionom strukturom iz 1936. godine, uz infrastrukturnu i organizacionu destrukciju. Imamska služba je funkcionisala otežano i sporadično, a u nekim mjestima je bila skroz ugašena. Jedan broj imama je stradao u ratu na području Bosne i Hercegovine, dok su drugi protjerani iz svojih džemata zajedno sa lokalnim muslimanskim stanovništvom i živjeli su u izbjeglištvu u teškim materijalnim uvjetima.

Dakle, u novim društveno-političkim prilikama imami i hatibi nastavili su svoje tradicionalno definisane dužnosti, predvođenje namaza, a obično su služili i kao muallimi (vjerski učitelji) i držali hutbe petkom, te se u jednom periodu bavili administrativnim poslovima u imamatima.

Adis Sultanović, “Imamska služba u Bosni i Hercegovini sa posebnim osvrtom na period od 1945. do 1971. godine”, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovni, LXXXIV, br. 7-8, Sarajevo, 2022, str. 653-664.