Liburni su bili narod koji je u antici naseljavao obalno područje sjeveroistočnog Jadrana između rijeka Raše u Istri i Krke u Dalmaciji na području današnje Hrvatske. Sjeverni susjedi Liburna su bili Japodi, zapadno od njih živio je narod Histri, po kojima poluotok Istra danas nosi ime, a južno od Liburna su živjeli Delmati po kojima ime nosi regija moderne hrvatske države, Dalmacija. Prijestolnica ovog ilirskog naroda je bio grad Idassa, današnji grad Zadar. Prve podatke o Liburnima smo dobili u 6. st. p.n.e. od grčkog logografa Hekateja iz Mileta koji ih je, uz nekoliko drugih ilirskih naroda, spomenuo u svom djelu ”Periegesis”. Osim Hekateja, ovaj narod spominju i drugi antički izvori kao što su Stefan Bizantinac, Pseudo Skilaks, Strabon, Publije Anije Flor, Apijan, Plinije Stariji i mnogi drugi. U novijim istraživanjima se otvara pitanje etničke pripadnosti Liburna, a ta dvojba je postojala i među nekim antičkim izvorima. Pseudo Skilaks u svom djelu Periplus iz 4. st. p.n.e. navodi da je rijeka Krka sjeverna granica Ilira, a da iza te rijeke žive Liburni, Histri i Veneti. Rimski izvor Tit Livije Liburne je smatrao “različitim narodom od Ilira”. Sa druge strane, Herodot iz Halikarnasa, koji je poznat kao otac historije, u svom djelu ”Historija” navodi da Iliri žive od sjevera Jadranskog mora do Epira u današnjoj Grčkoj. On je čak i Venete koji su živjeli na području današnje Italije smatrao Ilirima. Pored Herodota, i Apijan je Liburne ubrajao u ilirsku etničku skupinu. Antički izvori nam o Liburnima prenose i to da su u jednom periodu historije dominirali Jadranskim morem. Tako Stefan Bizantinac navodi da su vladali srednjodalmatinskim otocima, a Apijan je napisao da su posjedovali Epidamnus u današnjoj Albaniji. Upravo zbog svoje velike moći na Jadranskom moru Liburni su došli u sukob prvo sa Grcima koji su formirali svoje kolonije širom Mediterana, a kasnije i sa Rimljanima. Pad liburnske dominacije na moru i njihovo povlačenje u svoju regiju, Liburniju, je povezano sa djelovanjem Dionizija Starijeg iz Sirakuze. Nakon što je porazio Kartažane na Siciliji i proširio svoju vlast u južnoj Italiji, fokusirao se na Jadransko more. Dionizije Sirakuški je osnovao nekoliko kolonija na obalama Jadranskog mora, među njima i Issu koja se nalazila na otoku Visu. Također je pomogao Grcima da protjeraju Liburne sa otoka Korčule i da uspostave koloniju na liburnijskom otoku Hvaru koju su nazvali Pharos. Liburni koji su živjeli na Hvaru su pružili otpor, a podršku su dobili i iz Idasse, Zadra. Izvori navode da je oko 10.000 Liburna opsjelo Pharos, a da je Dionizije Sirakuški pružio pomoć odbrani grčke kolonije i nanio veliki poraz Liburnima. Nakon smrti sirakuškog vladara Liburni su se oporavili i slično kao i njihovi južni susjedi, Ardijejci, razvili gusarenje uz svoju obalu. Upravo su ove aktivnosti ugrozile rimske interese na Jadranu i podstakle rimsku intervenciju protiv Liburna i Ardijejaca 229. god. p.n.e. O ovom sukobu značajne podatke je ostavio Apijan koji opisuje brze galije s kojima su se Rimljani borili kada su ušli u Jadran. Te su galije Rimljani preuzeli i koristili u Punskim ratovima, a nazvali su ih liburnije. Do 181. god. p. n. e. rimska država se sa sjeverozapada proširila prema ilirskom području i osnovala svoju koloniju u Akvileji. 177. god. p.n.e. Rimljani su pokorili Histre i tako postali direktni susjed Liburna, koji su nastojali na sve načine izbjeći sukob sa Rimljanima. Međutim, 129. god. p.n.e. se dogodio sukob u kojem su Liburni poraženi, a rimska vojska je od tada nesmetano prolazila njihovim područjem. Liburnski glavni grad Idassa je proglašen rimskim municipijem. Ime Liburnija je sačuvano kao ime jednog dijela rimske provincije Dalmacije, a obuhvatao je historijske granice Liburna. I u vrijeme gotske vladavine u Dalmaciji između 5. i 6. st. n.e. postojalo je ime Liburnija.
Mesihović, Salmedin: Ilirike, autor, Sarajevo, 2014.
Mesihović, Salmedin; Šačić, Amra: Historija Ilira, Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo, 2015.
Stipčević, Aleksandar: Iliri : povijest, život, kultura, Školska knjiga, Zagreb, 1991.
