Logor Manjača bio je pod kontrolom Vojne policije Prvog krajiškog korpusa. Komandant logora bio je pukovnik Božidar Popović, dok je Predrag Kovačević zvani Špaga bio upravnik logora i bio je zadužen za stražare. Komanda Prvog krajiškog korpusa bila je ovlaštena da donosi odluke o puštanju na slobodu i o razmjeni zarobljenika. Logor su obezbjeđivali pripadnici Vojne policije, a kasnije i pripadnici civilne policije. Pripadnici policije iz Sanskog Mosta, Prijedora, Ključa i drugih opština Autonomne regije Krajine (ARK) obezbjeđivali su vanjski krug logora i nije im bilo dopušteno da ulaze u logor.
Među stražarima u logoru bili su Željko Bulatović zvani Fadil Bula te izvjesni Zoran zvani Zoka, Pop i Špaga. Osim Bulatovića, stražari u Manjači bili su još i Dragan Barjaktarević, Siniša Teodorović, Zoran Gajić, Milorad Topić i Radenko Vučenović. Od 15. maja do sredine decembra 1992. godine logor Manjača služio je za zatočavanje civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, muškaraca, maloljetnika i starijih osoba, te manjeg broja Srba koji su dezertirali iz Jugoslovenske narodne armije (JNA). U logoru Manjača 27. juna 1992. bilo je 1.700 zatočenika. Do 30. augusta 1992. njihov broj je porastao na oko 3.640. Od 1. juna do 18. decembra 1992. u logoru su bila 5.434 zatočenika.
Zatočenici su držani u šest velikih štala za stoku, koje su bile pretrpane i u kojima su provodili većinu dana, sjedeći ili ležeći. Prostor u kojem su zatočenici bili smješteni bio je dimenzija 16 sa 50 metara, a u njemu je boravilo između 500 i 800 osoba. U jednoj štali, na primjer, držano je 890 zatočenika. U prostorijama je bilo hladno. Zatočenici su jeli u dva objekta koja su korištena kao kantine, a koja su se nalazila pored spavaonica. Hrane nije bilo dovoljno. Dobivali su dva mala obroka dnevno, koja su se obično sastojala od pola šolje toplog čaja, ustvari tople vode, i tanke kriške hljeba “kroz koju se moglo vidjeti”. Neki logoraši bili su tako izgladnjeli da su jeli travu. Nuždu su obavljali u krugu logora, a noću u kantu koja je stajala pored vrata. Unutra se teško disalo od smrada. Logor je bio pun vaški. Nije bilo ni tuševa ni praonica, a ni tekuće vode. Ono malo vode što su dobivali bilo je zagađeno.
Zatočenici su redovno podvrgavani premlaćivanju. Ta premlaćivanja ponekad su bila selektivna. Međutim, svi zatočenici bili su premlaćivani pri dolasku u logor. Tukli su ih vojni policajci iz redova osoblja logora kao i oni iz pratnje koja ih je dovela iz njihovih matičnih opština. Zatočenici su premlaćivani i na ispitivanjima. Tukli su ih šakama, nogama, pendrecima, drvenim motkama, kundacima pušaka i električnim kablovima. U nekim slučajevima ta su premlaćivanja bila tako surova da su za posljedicu imala teške povrede. Zatočenici su se morali držati pokorno i smjeli su podići glavu samo kada bi im se neko neposredno obratio. Jednom prilikom su vojni policajci naredili zatočenicima da stanu ukrug, dignu ruke s tri podignuta prsta, nakon čega su ih natjerali da padnu na zemlju i da kažu: “Ja ljubim ovu srpsku zemlju. Ja sam srpsko kopile. Ovo je srpska zemlja.” Također su morali pjevati “četničke pjesme”.
Dana 6. juna 1992. godine nekoliko autobusa u kojima je bilo otprilike 150 zatočenika krenulo je iz Osnovne škole “Hasan Kikić” u Sanskom Mostu i iste večeri stiglo u logor Manjača. Prema riječima svjedoka Sakiba Muhića, po dolasku ove grupe na Manjaču policajci su pretukli neke zatočenike, a šestorica njih su umrla od premlaćivanja. Dana 7. jula 1992. milicioneri iz SJB Sanski Most prevezli su na Manjaču veliki broj bošnjačkih i hrvatskih zatočenika iz “Betonirke” u Sanskom Mostu. Prevezeni su u teškim uslovima, u zaključanim kamionima. Neki zatočenici već su bili slabi i nemoćni, tako da je njih dvadesetak umrlo od gušenja za vrijeme prevoza. Uprava logora Manjača odbila je da primi umrle zatočenike, koji su vraćeni u kamion i odvezeni nazad u Sanski Most. Odmah po dovođenju iz Ključa u logor Manjača podlegao je Husein Delalić, a Omer Filipović i Esad Bender ubijeni su premlaćivanjem za vrijeme boravka u logoru. Esada Bendera prozvali su 28. juna 1992. ili oko tog datuma da izađe iz štale u kojoj su ga držali na Manjači. Ujutro je vraćen u štalu, a nedugo nakon toga umro je od povreda zadobivenih u batinanju koje je pretrpio tokom noći. Omera Filipovića svakodnevno su tukli. On je od posljedica žestokog premlaćivanja umro 28. jula 1992. U noći sa 6. na 7. august 1992. ispred ulaza u logor Manjača policija iz Prijedora je nasmrt pretukla jednog starca po imenu Dedo Crnalić te Samira Džafića i Nihada Bašića. Prema saznanjima Muharema Murselovića, među onima koji su te noći od premlaćivanja ispred logora Manjača umrli bili su još i Nezir Krak i Sead Batić. Sead Babić iz Prijedora umro je u Manjači 9. augusta 1992. Također, Kemal Jakupović iz Kevljana ubijen je u logoru Manjača 1992. godine. Uzrok smrti bile su smrtonosne strijelne rane grudnog koša. Jedan bosanski Hrvat, pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO), odveden je u samicu logora, odakle su drugi zatočenici čuli njegovu vrisku i udarce dok je zlostavljan. Potom je ispaljen jedan hitac, a nakon toga je uslijedio tajac. Zatočenicima je naređeno da umotaju njegovo tijelo u deku. Od juna do novembra 1992. najmanje deset zatočenika je umrlo u logoru od posljedica batinanja ili su bili žrtve ubistava.
tranzicijska-pravda.org
