U nauci se smatra da je ovo najstarije sačuvano jevanđelje bosanske redakcije (ukoliko se u hronološkom pogledu ne uzmu u obzir Grigorovič – Giljferdingovi odlomci od 8 listova), ali ni ono nije sačuvano u cjelini. Danas se nalazi u arhivu SANU-a u Beogradu. Ima svega 32 lista, a sastoji se od trinaest odlomaka teksta četverojevanđelja, i to iz tekstova trojice evanđelista: Matije, Marka i Luke, dok u potpunosti nedostaje tekst Jevanđelja po Ivanu, koje se nalazi na kraju svih četverojevanđelja. Vidi se da je kodesk oštećen vatrom. Nedostaju podaci iz historije rukopisa, ali se zna da se kodeks u 19. st. nalazio u Mostaru, u posjedu porodice Ivanišević. Detaljnom analizom rukopisa: paleografije, grafije i ortografije, te jezika i teksta, moglo bi se reći da su udareni temelji proučavanja bosanske redakcije. M. N. Speranski, koji je i izvršio detaljnu analizu, uočio je na ovom kodeksu sve relavantne osobine bosanskih religijskih kodeksa, a sam je rukopis datirao u sam početak 14. vijeka. Manojlovo jevanđelje (nazvano po pisaru Manojlu) malog je formata (19×13 cm). Pismo je nebrižljivi poluustav, duktus karakterističan za veliki broj bosanskih tekstova, a ortografija tipično bosanska. Zanimljivo je da je u ovom ranom spomeniku jezička analiza već pokazala tipične crte bosanskih kodeksa: relativno jako inovirana fonetika, znatno manje inovirana morfologija, uz čuvanje nekih jako arhaičnih osobina u morfologiji i, osobito, u leksici.
Herta Kuna, Srednjovjekovna bosanska književnost, Forum Bosnae, Sarajevo
