Politički angažman Mehmed-bega Kapetanovića vidi se kroz njegove objavljene tekstove. Godine 1886. napisao je brošuru Šta misle muhamedanci u Bosni, u kojoj je zagovarao širu ideju o suživotu različitih vjerskih i narodnih zajednica na prostoru južnih Slavena. Njegovi politički tekstovi postali su posebno važni kada je 1891. godine pokrenuo list Bošnjak, kroz koji je raspravljao o nacionalnom identitetu Bošnjaka. Ljubušak je bio vlasnik lista do 17. broja, a u kasnijim brojevima među urednicima se pojavio i Edhem Mulabdić.
List Bošnjak se jasno i otvoreno suprotstavljao pokušajima potiskivanja bošnjačkog identiteta. U više navrata list je isticao stavove o nacionalnom pitanju, kritikujući i srpske i hrvatske nacionalne narative. Tako je u jednom tekstu pisalo da Hrvati pravoslavce vide kao svoje neprijatelje, dok Srbi pokušavaju Bošnjake pridobiti putem vlastite verzije historije. Uprkos svemu, naglašavano je da Bošnjaci priznaju pripadnost južnoslavenskoj porodici, ali da ostaju ono što su oduvijek bili – Bošnjaci, kao i njihovi preci. Kao urednik, naglašavao je autohtonost Bosne i branio bošnjački identitet, posebno u vrijeme kada su pravoslavci i katolici u Bosni prihvatali druge nacionalne identitete. Nakon njegove smrti, identitet i jezik Bošnjaka počinju se označavati kao muslimanski.
U navednoj propagandi je zapisao:
“Bošnjak (ma) koje vjere bio da bio on je opet ostao pri svojoj narodnosti; vazda i uvijek svaki bosanski muhamedanac veliki je musliman – možebit veći neg oni što žive u Arabiji – ali se nije nikad svoje narodnosti odrekao, već ju je vazda dobro čuvao kao svetu stvar. Bošnjak ako je postao velikim vezirom kao Mehmed paša Sokolović i mnogi drugi, opet je bratimski ljubio naš narod i nije nikad na svoju domovinu zaboravio, nego joj je uvijek od koristi bio, kao što je isti taj veliki vezir sagradio iz svoga vlastitoga džepa u Višegradu na Drini glasovitu ćupriju, koja je jedan historički spomenik, što vijekove i vijekove traje; i kako turske historije dokazuju, da se je za vremena njegova vezirovanja u njegovoj velikoj kancelariji u Carigradu, našijem (bosanskim) jezikom govorilo, u nas Bošnjaka po svoj turskoj carevini mnogo po najvažnijim državnim službama namjestio, što su mu Osmanlije jako zamjerali. Da se je salila narodnost u vjeru, te da se ne pazi na narodnost, ne bi se Bošnjaci toliko puta sa svojim halifom (sultanom) tukli i borili za svoje pravo i običaje. To najbolje svjedoči posljednja bitka Husein kapetana Gradaščevića, koji je s Bošnjacima velikog vezira Rešid pašu kraj Kosova potukao. Kada nas nije turska vlada kroz četiri stotine godina učinila da budemo “Turk” ili “Manov”, – otklen da bi nas današnja vlada pomađarila! Mi ne vidimo da tko o tome što misli, ili za to štogod radi. Mi možemo biti s Mađarima dobri prijatelji, kao i sa svakim drugim koji nam dobro želi. Što može bit Bošnjak drugo nego je? – Stara je riječ: “Što bešika zaljulja, to motika zakopava”.
(iz brošure Što misle muhamedanci u Bosni, Sarajevo, 1886. godine)
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je 1887. godine objavio zbirku narodnih pjesama, poslovica i anegdota pod nazivom “Narodno blago”. Iako je u svakodnevnom životu koristio bosančicu, ovu knjigu je objavio latinicom jer je smatrao da mladi treba da se prilagode savremenim tokovima. Već naredne godine objavljuje prošireno izdanje na ćirilici, vodeći računa o čitaocima kojima je to pismo bliže. Ovo djelo pokazuje njegovu obrazovanost i osjećaj za estetsku vrijednost narodne riječi, često koristeći poslovice kao argumente. Ponekad je uključivao i poslovice istočnog porijekla koje su se, prema njegovom mišljenju, odomaćile u narodu. Značaj djela potvrđuju riječi biskupa Strossmayera koji ga je pohvalio i istakao važnost zajedničkog kulturnog nasljeđa.
Godine 1888. objavio je djelo “Boj pod Banjom Lukom 1737 – narodna pjesna”, koje se bavi važnom bitkom iz osmanskog perioda. Ljubušak je pjesmu dopunio istorijskim podacima iz turskih izvora kako bi istakao bošnjačku junačku tradiciju. Slično je postupio i s vjersko-didaktičkom poemom “Jusuf-bega Čengića Abdija”, koju je proširio koristeći materijal iz svoje ranije brošure “Risale-i ahlak”.
U posljednjim godinama 19. vijeka Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak objavio je dvije sveske pod nazivom “Istočno blago”, svaka s drugačijim pristupom. U prvoj svesci skupio je ukupno 4492 poslovice i mudre izreke, uz dodatnih osamdeset koje je izdvojio u posebnoj cjelini. U ovim djelima pokazao se kao predan sakupljač narodnog blaga, dok je u drugoj svesci pokazao i prevodilačke sposobnosti, prenoseći pjesme domaćih autora koji su pisali na turskom jeziku.
Arapske, turske i perzijske poslovice koje je uključio u zbornik nije prevodio doslovno, već je prepričavao njihova značenja, pokazujući time duboko poznavanje orijentalne književnosti.
Iako “Istočno blago” nije steklo jednaku popularnost kao “Narodno blago”, ono je ipak imalo značajnu ulogu u razvoju bošnjačke književnosti i kulture. Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak se time potvrdio kao jedan od ključnih nosilaca bošnjačkog književnog preporoda i jedna od najvažnijih ličnosti u kulturnoj historiji Bošnjaka.
Adis Holjan
