U bošnjačkoj, bosanskohercegovačkoj i južnoslavenskoj književnosti nema mnogo ličnosti koje su se poput Mehmedalije Maka Dizdara realizirale na toliko jedinstven i autentičan način, a niko tako intenzivno i duboko kao on nije razumijevao i svim svojim bićem osjećao i živio bosansko kulturno srednjovjekovlje, njegovu poetiku i njegov jezik.
To najbolje oslikavaju Dizdareve riječi koje je izgovorio kad mu je dodijeljena Dvadesetsedmojulska nagrada za zbirku pjesama Kameni spavač: “Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što je na njem’ i u njemu nisu drugi umjeli ni znali vidjeti. Jest kamen, ali jest i riječ, jest zemlja, ali jest i nebo, jest materija, ali jest i duh, jest krik, ali jest i pjesma, jest smrt, ali jest i život, jest prošlost, ali jest i budućnost. To je spavač koji je nespina. Stećak sam vidio u Radimlji i Zgošći, ali sam njegovu istinu mogao odgonetnuti samo u sebi…”
Rođen je 17. oktobra 1917. u Stocu, u srcu “donje Hercegovine”. Kao dječak je ostao bez oca. Muharem Dizdar, ranjen u Prvom svjetskom ratu, umro je od posljedica ranjavanja, ostavljajući sina u svijetu koji se tek gradio. Stariji brat Hamid, tada već poznat novinar i pisac, preuzima brigu o njegovom odgoju. Upravo pod Hamidovim utjecajem Mak 1931. godine dolazi u Sarajevo, gdje upisuje Državnu šerijatsku gimnaziju.
Još kao gimnazijalac objavljuje prve pjesme u listu Trezvenost, a pseudonim “Mak” postaje njegov trajni zaštitni znak. S devetnaest godina izdaje prvu zbirku Vidovopoljska noć (1936), knjigu koja, iako cenzurirana, donosi dah nove književne svijesti, pjesme socijalne tematike i naturalističkih slika najavljuju jedan samosvojan pjesnički izraz.
Njegovi tekstovi pojavljuju se u časopisima Gajret, Novi Behar, Pregled, a njegovo ime sve češće kruži sarajevskim kulturnim krugovima.
Kada je došao Drugi svjetski rat, Mak je izabrao šutnju, odbivši sarađivati s okupatorskim režimima i priključio se ilegalnom pokretu otpora. Njegova majka Nezira i sestra Refika uhapšene su i deportirane u Jasenovac, gdje su ubijene. Godine 1941. ženi se Bišćankom Senijom Dedić, s kojom će tokom narednih godina dobiti tri sina, Faruka (Murkela), Envera i Maju.
Poslije rata radio je kao novinar i urednik u Tanjugu i Oslobođenju, da bi potom osnovao izdavačku kuću “Seljačka knjiga”, kasnije preimenovanu u “Narodnu prosvjetu”. Kao glavni urednik, Dizdar je oblikovao kulturnu scenu poslijeratne Bosne i Hercegovine, otvarajući prostor novim autorima i idejama. No, kada je 1956. godine nagradio roman Bihorci Ćamila Sijarića, protivno ideološkim očekivanjima tadašnje vlasti, Mak je kažnjen, izgubio je posao, a njegova izdavačka kuća ugašena.
Ponovno se našao na margini, ali ta marginalnost rađa velikog pjesnika. Bez stalnog zaposlenja, ali s neugaslim stvaralačkim žarom, počinje pisati svoje najznačajnije zbirke. Poema Plivačica (1954), uz Sijarićevu zbirku pripovijedaka Ram bulja Ćamila donosi prekretnicu u razvoju novije bošnjačke književnosti, a Okrutnosti kruga (1960), Koljena za Madonu (1963), Minijature (1965) i Ostrva (1966) pripremaju tlo za njegovo životno djelo – zbirku Kameni spavač (1966).
U toj knjizi, koja je istovremeno lirska hronika i metafizički spomenik, Dizdar pronalazi poetski izraz koji će zauvijek promijeniti bosanskohercegovačku književnost. Nadahnut srednjovjekovnim stećcima i bosanskim epitafima, Mak je iz pepela prošlosti izgradio pjesnički svemir u kojem mrtvi govore živima, a kamen progovara jezikom duše.
U potrazi za izvorištima vlastitoga identiteta, Dizdar istražuje staru pismenost i kulturu, pa nastaju knjige Stari bosanski epitafi (1961) i Stari bosanski tekstovi (1969) – pionirska djela u proučavanju srednjovjekovne bosanske književnosti. Te knjige svjedoče o njegovom uvjerenju da narod koji ne poznaje vlastitu prošlost ne može ni razumjeti svoju sadašnjost.
Objavio je i nekoliko priređenih knjiga, među kojima je posebno važna Panorama savremene bosansko-hercegovačke proze (1961), jedna od prvih antologija modernog bosanskohercegovačkog književnog stvaranja.
Bio je i neumorni kulturni radnik: član i predsjednik Udruženja književnika BiH, a od 1964. do smrti i glavni urednik časopisa Život. U tom periodu postaje zaštitno lice sarajevskog kulturnog života, boem, urednik, mecena mladih pisaca i borac za slobodu umjetničkog izraza. U Životu 1970. objavljuje svoj čuveni esej Marginalije o jeziku i oko njega, u kojem se javno i hrabro zalaže za priznanje bosanskog jezika kao zasebne, treće varijante tadašnjeg srpskohrvatskog jezika. Bio je to čin građanske i intelektualne hrabrosti, ali i razlog za nove napade i pritiske kojima je bio izložen do kraja života.
Preminuo je iznenada 14. jula 1971. godine, u 54. godini života, u Sarajevu. Neposredno prije smrti pripremio je treće, konačno izdanje Kamenog spavača, ali ga nije dočekao iz štampe.
Posthumno su objavljene i njegove zbirke Modra rijeka (1971), poetska rekapitulacija života i stvaranja, te brojni prijevodi na strane jezike. Dobitnik je niza priznanja: Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, Zmajeve nagrade Matice srpske, Zlatnog vijenca Struških večeri poezije i mnogih drugih.
Nažalost, u javnosti se ponekad, mjesto o njegovim vrhunskim književnim ostvarenjima iz kojih naprosto izbija duh Bosne, njene iskonske kulture i pisane riječi, polemiziralo o Makovom nacionalnom uvjerenju i opredjeljenju, pa su mu zlonamjerni i nesazreli kritičari spočitavali da se, navodno, izjašnjavao kao Hrvat, i to samo zbog toga što se njegovo ime i književno djelo, uz još neke bošnjačke pisce, našlo u hrvatskim antologijama i književnim leksikonima.
Mak Dizdar nikada nije rekao da je hrvatski pisac. Ne postoji dokument ili istup znamenitog Stočanina kojim bi se moglo dokazati da se ikada samoimenovao hrvatskim piscem. Ono što znamo jeste da Mak Dizdar nikada nije reagirao na to što su ga Hrvati uvrstili u svoje izbore i časopise. No, čak i da postoji takav zapis, po ne znamo koji put treba ponoviti da bi njegovo onovremeno hrvatstvo bilo uvjetovano političkim okolnostima, a u trenutku kada su Bošnjaci dobili priliku da se izjasne kao Muslimani, Dizdar više nije bio među živima.
