Mevlud ima veoma dugu tradiciju u islamskoj kulturi Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Tradicija obilježavanja mevluda u Bosni i Hercegovini naslanja se na bogato naslijeđe te vrste obreda islamskih naroda, posebno osmanskih Turaka sa kojima su Bošnjaci dijelili zajedničku sudbinu – više stoljeća. Mevludi su se učili na turskom jeziku do pojave mevluda na bosanskom jeziku. Svoju karakterističnu formu kakvu prepoznajemo u današnje vrijeme učenje mevluda u Bosni i Hercegovini dobilo je u prvoj polovini XX stoljeća. Krajem XIX stoljeća hafiz Salih Gašević preveo je na bosanski jezik čuveni Mevlud Sulejmana Čelebije, koji je uz originalni bosanskohercegovački Mevlud dr. Bašagića do polovine XX stoljeća postao sastavni dio gotovo svih mevludskih svečanosti.
Mevludom se naziva svečanost povodom 12. rebiu-l-evvela, kada se obilježava rođendan Muhammeda, a.s., ali označava i svečanost kojom se obilježava bilo koji značajan događaj u životu muslimana, ili njegove porodice. U svim uobičajenim prilikama kod Bošnjaka, mevlud se javlja kao javni, ali i porodični obred sa posebnim značajem. Mevludi su organizirani i u drugim, najčešće radosnim povodima kao što je rođenje djece, izgradnja vjerskih ili privatnih objekata, useljenje u novu kuću, sunećenje, vjenčanje, odlazak na hadž, povodom smrti, bilo na sedam, četrdeset dana, pola godine ili godinu, pa čak i prilikom odlaska u JNA. Pored džamija, mevludi su priređivani i u kućama vjernika-džematlija, gdje se pored porodice, familije, komšija i prijatelja, pozove džematski imam, ili više imama.
Povijesno gledano, mevludi su imali značaj važnije vjerske manifestacije u mnogim džematima, a praktično su za muslimane bili jedan od načina da se zadrži veza sa vjerom. Mevlud ima svoju snažnu duhovnu, moralnu i edukativnu dimenziju na način da se kroz nadahnute vazove, emotivno učenje Kur’ana, ilahija i kasida, spjevova o Muhammedu, s.a.v.s., duhovno, moralno i intelektualno jačaju prisutni muslimani i muslimanke.
Adis Sultanović
